Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

“Tamo gdje palme cvatu”

Petak, 18. 02. 2011.

Od 11. do 18. veljače ove godine, dva isusovca: p. Zdravko Knežević i p. Ante Tustonjić, bili su u pohodu Zapadnoj Bengaliji. Budući da je p. Zdravko imenovan vice-postulatorom za proces proglašenja blaženim našeg misionara p. Ante Gabrića, bila je to prigoda da se još jednom posjete mjesta i ljudi vezani uz tog, vjerujemo, svetog i neumornog isusovca iz Metkovića. Ovogodišnji posjet Indiji tako je bio podijeljen na dvije etape s obzirom na mjesta. Prvi dio uglavnom u seoskom okružju mjesta Kumrokhali (Maria Palli) zajedno s izdvojenim postajama vezanim uz tu župu, i drugi dio u samom gradu Kolkati (Kalkuti) gdje smo posjetili više crkvenih i državne ustanova…

Opet smo se mogli osvjedočiti iz prve ruke, koliko su značile usvoje vrijeme riječi i djela patra Gabrića. Na svakom smo koraku mogli slušati svjedočanstva o njegovoj skrbi i posebnoj osjetljivosti za siromahe, njegovom predanom misionarskom radu, njegovoj svetosti života inehinjenoj ljubavi prema bengalskom narodu. Uspomena na tog velikog čovjeka i svećenika još uvijek je vrlo živa. O njemu s poštovanjem govore ne samo kršćani nego i muslimani i hindusi, svi oni koji su imaliprilike susresti se s njim i osjetiti njegovu dobrotu.

Župa Kumrokhali, posljednja postaja na ovozemaljskom putu p. Gabrića, danas je vrlo lijepo uređena župa, neki tvrde i najbolje uređena u biskupiji Baruipur. Župnik vlč. Sylvester Xavier i mladi kapelan vlč. Kanauj Roy sponosom su nam pokazivali uređenu i obnovljenu crkvu. Zahvaljujući osobito donacijama iz Hrvatske postavljen je novi mramorni pod, uređeno je svetište, nabavljeno novo svetohranište i uređeni kipovi Srca Isusovai naše Gospe. Okoliš crkve je također počišćen i napravljena je staza oko crkve tako da je sada lakše doći do groba p. Gabrića koji se nalazi ispod palmi u vrtu odmah iza crkve, pod kipom Gospe Lurdske. Obnovljeni idozidani zvonik izgleda prekrasno, a zvono koje je stiglo kao donacija iz Hrvatske, ponos je župljana, osobito kad nedjeljom najavljuje svetu misu. Župnik Sylvester je zahvalan brojnim donatorima i naravno preporuča se i za ubuduće, jer bi svakako trebalo još okrečiti unutrašnjost crkve i urediti vrt oko nje, tako da bi kip p. Gabrića kojije postavljen ispred crkve dobio svoje uređeno mjesto.

Pored crkve su i dvije ustanove koje zajedno s župnikom vode sestre bl. Majke Terezije, Misionarke Ljubavi. Jedna je ustanova za zbrinjavanje siročadii djece siromašnih roditelja. Prošle godine ih je bilo pedesetak, ove godine tek nekoliko, budući da su se prilike malo poboljšale, roditelji su popravili kuće uništene poplavom, pa su mogli uzeti djecu sa sobom. Inače kad nastupe sušna vremena, opet dovedu djecu sestrama, jer ih ne mogu prehraniti. Druga ustanova je stacionar za napuštene, većinom retardirane starije osobe. Tu ih je oko osamdeset. Oni su stalno na skrbi kod sestara, koje uz pomoć nekoliko gospođa, hrane i paze te siromahe koje njihove obitelji često samo ostave na cesti i napuste. Potresno je bilo gledati ih, ali sestre ih s toliko jednostavnosti i ljubavi dvore, da smo ostali bez riječi.

Čuli smo i jedno svjedočanstvo o čudesnom ozdravljenju. Gospođa Sulekha Sornokar (37 godina) ispričala nam je što joj se dogodilo. Ona je hinduskinja, ali jehtjela pred nama posvjedočiti o svom čudesnom ozdravljenju, po zagovorup. Gabrića. Prije otprilike pet godina operirala je slijepo crijevo nakon čega su nastupile teške komplikacije. Imala je još nekoliko zahvata, ali stanje je bivalo sve gore. Rana nije zarastala, i stalno segnojila i krvarila. Svi su bili uvjereni da je kraj blizu. Ona svjedočida se molila svim bogovima koje je poznavala, ali uzalud. Jedne zgode suprug joj je pripovijedao o p. Gabriću koji je bio velik čovjek, čovjekmolitve, čovjek koji je mnogima pomagao „a i danas pomaže“. Ona ga nijepoznavala niti ga je ikad u životu vidjela. Potaknuta riječima svoga supruga počela se moliti p. Gabriću, moleći za sebe i za svoju djecu o kojoj se neće imati tko brinuti. Svjedoči da joj se P. Gabrić jedne noćiukazao u snu, sav u svjetlu i cvijeću, i rekao joj: „Kćeri moja, ne brini se, sve će biti u redu“. Od tada je sve krenulo na bolje, i danas je potpuno zdrava. Dugo je o tome šutjela, budući da nije kršćanka nije znala kako bi to i kome rekla. Osim toga imala je dva smrtna slučaja u svojoj obitelji, a kako je u hindusa običaj da se u takvim prilikama godinu dana ne ide ni na kakva sveta mjesta, nije mogla otići do crkve isve to ispripovjediti. Sada je evo prošlo vrijeme žalovanja i rado je svjedočila o tome što joj se dogodilo. Zahvalna je Bogu za svoje ozdravljenje, po zagovoru p. Gabrića, a osobito je zahvalna za činjenicuda joj se u kuću vratio mir i radost.

Nerijetko se čuje, a mnogi seljani to ponavljaju, i ne samo katolici, da p. Gabrić nije umro, da jei dalje živ, i da nije prestao brinuti za njih i za njihovo selo. Netkoje od njih rekao, jedan hindus: „Imali smo božansko biće koje je hodalomeđu nama, a nismo toga bili svjesni. Božansko biće je bilo prisutno u našem selu!“… Vlč. Sylvester kaže da od smrti p. Gabrića nisu imali nikakav upad u župni ured, nikakve lopove… a prije su lopovi znali čestopreskakati preko zida, krasti rižu ili ribu iz ribnjaka. Više puta su znali upasti naoružani bodežima i tražiti novac. Od smrti p. Gabrića - niti jednom! Župnikov kuhar pripovijeda da je vidio nekoga kako po noći smalim crvenim svjetlom obilazi oko crkve i kuće. I drugi su to vidjeli.On se sam sebi čudio kako ga nije bilo strah, baš naprotiv, bio je sasvim miran. Svi su bez trunke sumnje uvjereni da ih to p. Gabrić pohodi i čuva.

Dok smo se molili na grobu p. Gabrića, i u njegovojsobici koja je sad pretvorena u malu kapelicu, iznosili smo mu mnoge svoje potrebe. Ponajprije smo preporučali naše dobročinitelje i njihove obitelji. Molili smo i za potrebe nas isusovaca, potrebe naših ustanova,molili smo za blagoslov u našem radu, osobito za mladež i djecu. Preporučali smo u molitve p. Gabrića sve koji nas pomažu svojim žrtvama iprošnjama, osobito naše bolesnike i starce. Vjerujemo da p. Gabrić nećeostati gluh na naše molitve, a Isus sigurno neće odbiti molitve našega patra Ante.  Završavamo riječima koje je p. Gabrić napisao za Uskrs davne 1971. godine, a tako su suvremene kao da ih je pisao za godinu 2011.: “Uistinu, ovo je dan što ga je Gospodin odabrao, veselimo se i radujmo u njemu, aleluja!S kolikim veseljem i radošću sveta Crkva naviješta Uskrsni blagdan! I koliko li nam je to Božje veselje, ta svrhunaravna radost potrebna! Osobito u ovim današnjim vremenima, kada svijet nastoji pronaći neku novu radost, neko novo veselje: veselje bez Boga, veselje bez križa!

A naše je veselje, naša je radost plod Kalvarijskog Križa, plod Njegove žrtve, koja je zavrijedila onaj pobjedonosni Aleluja uskrsnuća.Uistinu je to dan što ga je Gospodin odabrao. I jedan i drugi dan: i žrtveni dan Velikog petka i slavodobitni Uskrsne zore. Jesmo li i mi te dane odabrali? Da li se i mi radujemo u njima? I preko nas milijuni duša za koje se Kalvarija zarumenila krvlju Njegove žrtve? Milijuni koji još čekaju i u Bengaliji, i u Zambiji, i u tolikim drugim zemljama širom svijeta! Kad bismo svi mi mogli izabrati taj divni dan! Jedan je to dan – isti dan: Veliki petak i Uskrs! Jedan dan, jer je jedna žrtva. Pa neka bude s Njime i isto veselje i ista radost: Božja, vječna, u srcima svih onih koji ljube Boga i neumrle duše! Da, i svih prijatelja misija!” (Morapai, Uskrs 1971.).