Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Susret animatora za duhovna zvanja

Subota, 26. 09. 2009.

U organizaciji Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja Hrvatske biskupske konferencije i Centra za zvanja Hrvatske unije viših redovničkih poglavara i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavarica u Duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom Blatu, održan je 25. i 26. rujna susret animatora za duhovna zvanja. 

Tema ovogodišnjeg susreta bila je “Mjesto i uloga crkvenih pokreta u pastoralu duhovnih zvanja”. Predavanja su održali profesor dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu doc. dr .sc. Ivica Raguž, vicerektor Biskupijskog misijskog sjemeništa “Redemptoris Mater” u Puli vlč. Josip Kolega i župnik župe sv. Ivana Krstitelja na Trsteniku u Splitu mr. don Jenko Bulić.

Prije molitvenog početka pročitano je pismo mons. Marina Barišića, koje nam je u njegovo ime pročitao mr. sc. don Jenko Bulić. Mons. Marin Barišić svojim pismom, te opisom jednog primjera majke i njenog sina koji je osjetio poziv, ističe vrijednost i bit molitve za zvanja u Crkvi.

Dr. Ivica Raguž svojim predavanjem Crkvenost crkvenih pokreta uveo nas je u bit tematike našeg promišljanja. Glavna misao, koju profesor naglašava jest “Samo unutar istinske ljubavi prema Crkvi, moguće je pripadati određenim pokretima.“ Razlažući 1 Kor 12 – 13; 14, govori o vrijednosti i značenju karizmi o kojima piše sam sv. Pavao. Karizme su uvijek različite, ali poanta je u tome da postoji samo jedna ljubav. Sv. Pavao misao karizmi temelji na buđenju Duha Svetoga. Crkveni se pokreti temelje na djelovanju Duha Svetoga koji različito djeluje. Prisutnost karizmi u Crkvi stvara jednu određenu dinamičnost. Nakon jednog uvodnog govora o karizmama dr. Raguž rasvjetljava na jedan pregledan način teološki pogled na karizme.
On tu govori o evropskoj duhovnosti danas koju možemo svesti na nekoliko tipova:

1. Uobičajeni praktični vjernik,
2. Hodočasnička religioznost – riječ je o vjernicima koji se još uvijek traže, koji su još na putu. Crkveni pokreti uzimaju za sebe mlade upravo iz ovog tipa duhovnosti. Mladi čovjek se u tome dobro nalazi, jer dobiva jednu određenu slobodu.
3. Konvertiti – to su oni ljudi koji su se uistinu obratili i također su vrlo prisutni u crkvenim pokretima i zajednicama.

Profesor navodi kako je kriza zvanja na neki način koncentrirana na ovaj prvi tip duhovnosti, te na kraju stavlja naglasak kako je mladom čovjeku potrebno dati prostora da se ostvari, te da se u tom novom okruženju pronalazi, ali postepeno a ne odjednom, upravo tu mi trebamo učiti od crkvenih pokreta. Ne možemo odmah tražiti sve na gotovo. Crkveni pokreti daju puno prostora jer oni nemaju nekakvu obvezanost, odnosno nemaju na neki način tu institucionalnost.

Poslije iscrpnog predavanja dr. Raguža uslijedili su različiti tipovi pitanja. Ono što se moglo primijetiti jest da se većina sudionika u okviru postavljanja pitanja navraćala na prethodno spomenuta tri tipa duhovnosti. Temeljna misao unutar tih triju putova, jest da se mlade treba upravo dovesti preko hodočasničkog duha.

Rad u skupinama bio je motiviran sljedećim pitanjima:

1. Kako se osjećam kao animator?,
2. Što mi mislimo o crkvenosti crkvenih pokreta,
3. I iskustva i mišljenja koja idu u okviru tematike.

Na plenumu su uslijedila različita izvješća. Ono što bismo možda trebali izdvojiti iz svega tog jest pitanje Kako se osjećamo kao animatori? Neki se osjećaju dionicima prenošenja Božje Riječi, neki kao “olujno more”, kao “malo svjetlo”, kao “cvijet što ujutro cvate a ponekad pred večer već vene”, neki su “sijači” koji jednostavno dajući sve od sebe bacaju sjeme, a Gospodin je onaj koji će dati da to isto sjeme proklija i naraste.

Druga dva pitanja u izvješćima skupina uglavnom su se upotpunjavala. Navedeno je kako mladim ljudima treba dati mogućnost da padnu i pogriješe, no katkada je potrebna i naša intervencija. Na neki način treba pristupiti nenametljivo i pomoći čovjeku da se ipak stavi u nekakav red.

Prvi radni dan susreta završio je večernjom molitvom i molitvenim bdijenjem koje je predvodio vlč. Damir Ocvirk povjerenik za pastoral zvanja Zagrebačke nadbiskupije.
Drugog dana susreta uslijedila su još dva vrijedna predavanja. Vlč. Josip Kolega, vicerektor Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, govorio nam je o pastoralu zvanja na neokatekumenskom putu. Bilo je to jedno hvalevrijedno i nenametljivo svjedočanstvo života i poziva dotičnog predavača. Naglasak je stavljen na govoru iz gledišta na jednu karizmu. Vlč. Josip navodi tri temelja na kojima počiva neokatekumenski put;

1. Riječ Božja
2. Liturgija
3. Zajednica

Crkva je ova tri elementa objedinjavala tijekom svoje povijesti. Predavač govori ako je naša vjera infantilna i temelji se samo na razini osjećaja, mi se jednostavno gubimo. Put neokatekumena ne nudi neko posebno sredstvo, nego ima snagu zajedništva. Bog je bezgranična ljubav. Ljubav koja ljubi sve.

Sljedeći predavač mr. sc. don Jenko Bulić prikazao nam je osvrt na susret povjerenika i animatora za duhovna zvanja evropskih biskupskih konferencija u Rimu. Različiti predavači tog susreta govorili su o pozivu. “Poziv postaje djelo Ljubavi koje se manifestira u zagrljaju svijeta. Kao svaka povijest ljubavi, zvanje nije katedrala u pustinji, nego postaje dio osobe koja čitavim svojim bićem odgovara onome koji traži i poziva. Sa svojim evo me, ovdje sam, stavljam se u igru, u vapaj svijeta sa svojim iskušenjima, patnjama, nepravdama. Poziv u svome ritmu i dinamici obuzima čitavo tijelo koje ne ostaje ravnodušno na granice vlastite stvorenosti, ali ga i osposobljava da ih snagom glasa s neba sve više nadilazi”. (Rosanne Virgili).

Svaki poziv je plod izbora postati netko i prepoznati se kao dio i čimbenik svijeta siromašnih, zarobljenih, patnika. Vapaj svijeta proizlazi iz vapaja Kristova na križu; “Žedan sam!” poslije kojeg je u smrtnoj tjeskobi još dublje zavapio: “Bože moj, zašto si me ostavio?”

Izbor u sebi nosi svakodnevne aktivnosti, već na početku potrebno je krenuti sa jasnih i ohrabrujućih pozicija kako se ne bi pretvorili u kontradiktoran znak koji vodi u pogrešnom smjeru. Prvi i posljednji cilj kršćanskog poziva je biti pratitelj, stajati zauvijek uz bližnjega. Univerzalno poslanje Crkve jest donijeti Krista svijetu i uprisutniti ga u životnu svakodnevicu. Ako se misija Crkve, pa čak i nesvjesno pretvori u nešto drugo i dalje ćemo se susretati sa mladima koji traže, pitaju i ako ne nađu odgovor, sami odgovaraju; “Krist da, Crkva ne!”

Od iznimne je vrijednosti spomenuti četiri dimenzije na koje nas pozivaju i talijanski biskupi u promociji duhovnih zvanja; moliti, svjedočiti, evangelizirati i pozivati. Papa Benedikt XVI naglasio je na evropskom susretu animatora za zvanja, da slika zemlje u koju sijač sije sjeme Riječi Božje jest stvarnost obitelji koja iziskuje dug i naporan rad, dane patnje i suza. Zemlja je u prvom redu srce svakog čovjeka, posebno mladih na koje je usmjerena služba slušanja i praćenja, srce koje je često zbunjeno i izgubljeno, ali koje je s druge strane sposobno izvuči svaki atom snage za darivanje. Sveti Otac nam poručuje da smo sijači vjere i nade mladima koji duboko u sebi osjećaju zbunjenost i izgubljenost.

Zaključno i na samom kraju susreta uslijedio je okrugli stol. Raspravljalo se o mogućim perspektivama za budućnost.

S. Ana Begić