Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

“Zavist u redovništvu” - Seminar Povjerenstva medicinskih sestara HUVRP-a

Subota, 15. 10. 2006.

U nazočnosti brojnih redovnica medicinskih sestara, seminar je vodio svećenik provincije Presvetoga Otkupitelja dr. fra Ante Vučković. Središnja misao svih izlaganja bila je stanje u redovništvu s posebnim osvrtom na zavist. O. Vučković je kroz trodnevno izlaganje, molitvu, meditaciju i duhovni nagovor podsjetio sve nazočne da nije teško sjesti i u tišini moliti Boga i tako ispuniti svoje redovničke obveze. Daleko je teže sjesti sa sestrom i s njom moliti. Isto tako, nije lako precizirati svoje grijehe, ali još je teže javno ih izgovoriti. 

Često mislimo da je “sve gotovo ako priznamo svoje grijehe u srcu. Mi smo redovnici u zajednici, a nikad izvan nje. Treba priznati grijeh pred sestrom, pred zajednicom. Ne postoji redovnik sam za sebe. Sve moje tiče se drugoga i sve drugoga tiče se mene. Ako mislimo da je moj odnos s Bogom vrhunac, to je znak da je moj odnos s Bogom zatvoren. Čin kajanja je dinamit koji razbija naše iluzije u osobnom odnosu s Bogom. To je čin u kojem mi sve svete sestre i braću uvijek iznova zajednički molimo. Nema ni jednog jedinog grijeha koji bi se ticao samo mene i Boga. Svaki moj grijeh, i onaj najtajniji, tiče se mene i svih oko mene. Grijeh zahvaća moju zajednicu koliko god on bio tajan. Što više vidim svoj grijeh koji ništi zajednicu, ja ga realnije vidim”, rekao je o. Vučković. Pri tom je istaknuo da Bog o kojem govorimo u svojoj zajednici i kojemu se molimo, snažnije veže zajednicu čineći svakog pojedinca Božjim čovjekom i Božjom ženom nego li Bog samo u nama.

Ako smo došli do točke da je “moj život najvažniji kada sam sâm s Bogom, to je loša točka. Treba gledati društvenu dimenziju privatnih grijeha”, rekao je O. Vučković i dodao kako je u zajednici često teško izreći pohvale drugima. Ako ja hvalim drugoga, onda ja gubim. Ako ja još hvalim drugoga, onda nema hvale za mene. U samostanima vlada prava nestašica pohvala. Izranjeni smo što nitko nije vidio naš trud i rekao - hvala. Modeli iz Novog zavjeta otkrivaju nam gdje smo mi, kako je u našem životu i kako ga možemo mijenjati. Ako hoću da vlastita duša živi, onda u meni Isus treba rasti i drugi oko mene, naglasio je fra Ante.

Predavač se posebno osvrnuo na zavist kazavši da se ona rijetko zaustavlja na želji. Zavist ima svoje stupnjeve i kad se jednom pojavi, ona raste. U početku je to odbacivanje: odbacimo ga iz društva, razgovora, izolirajmo ga.

Ogovaranje je daljnji korak, a trećim korakom otkrijemo da smo s nekim u suglasju i tražimo solidarnost u ogovaranju. To se uvijek čini s istomišljenicima. Štoviše, nerijetko i u samostanima postoje prostori u koje druge sestre nemaju pravo pristupa, kako fizičkoga tako i u razgovoru. Isus te prostore uspoređuje s hramom za koji kaže: “Ja imam pravo na svoje.” Tako i u zajednici svatko ima pravo na prostor. U zajednici nema zaključanih prostora u koje je nekome zabranjeno ulaziti. U zajednici nema onih kojima nisu sve informacije dostupne. Ponekad se dogodi da su zajednička dobra okupirana, a onaj tko se uspije probiti, doživi osudu i odbačenost. Ono što Isus govori, govori svima – da je on u hramu u svojoj kući. Zavist je jedan od većih problema. Često sestre koje su cijenjene izvan zajednice, to nisu i u zajednici. Kada netko čini dobro, onda postavljamo pitanje s kojom vlašću to čini, a kad se čini zlo, onda se ne pitamo ništa. Teško nam je povjerovati da se Bog služi grješnim ljudima!

s. Augustina Barišić,
Klanjateljica krvi Kristove