Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Međunarodni susret konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica u Dubrovniku

Ponedjeljak, 06. 09. 2010.

Prvi međunarodni susret konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica s područja bivših komunističkih zemalja održan je 5. i 6. rujna u dubrovačkom hotelu Park. Tema susreta bila je Redovništvo u mjesnoj Crkvi: izazovi i perspektive, a sudjelovala su izaslanstva iz Poljske, Albanije, Srbije, Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Naime, na susretima Europske unije viših redovničkih poglavara i poglavarica uočeno je da redovnici i redovnice iz bivših komunističkih zemalja imaju specifična iskustva i probleme o kojima bi trebalo razgovarati. Stoga je pokrenuta inicijativa da se prvi takav susret upriliči u Hrvatskoj, odnosno u Dubrovniku, u organizaciji Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara.

Poljsko redovništvo predstavile su s. Danuta Wrobel, snmpn, predsjednica Konferencije redovnica Poljske (KWPZZZ), i s. Jolanta Olech, usjk, tajnica KWPZZZ-a. Sestra Danuta ujedno je nazočila i kao izaslanica UCESM-a gdje djeluje kao savjetnica.

Redovništvo u Albaniji predstavili su predsjednik Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica Albanije o. Giovanni Peragine, barnabit, i član vijeća Konferencije o. Carmelo Prestipino iz družbe Giuseppina del Murialda.

Redovništvo u Srbiji predstavili su p. Vinko Maslać, DI, i s. Mihaela Vorotnjak, službenica BDM. Budući da redovničke zajednice u Srbiji još uvijek nisu institucionalno okupljene u konferenciju, p. Maslać i s. Mihaela nastupili su kao predstavnici Inicijalnog odbora.

Izaslanstvo iz Slovenije činili su: p. Milan Kos, OFMConv, član Izvršnog odbora Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica Slovenije (KORUS) i donedavni predsjednik, te s. Mojca Šimenc, FMA, također članica Izvršnog odbora KORUS-a.

Redovništvo u Bosni i Hercegovini predstavila je predsjednica Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica BiH s. Ivanka Mihaljević, provincijalna glavarica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, i s. M. Marina Piljić, SMI, donedavna predsjednica te konferencije.

Izaslanstvo iz Hrvatske predvodila je predsjednica HUVRP-a s. M. Maria-Ana Kustura, SMI, a pridružili su joj se o. Antonio Mario Čirko, OCD, zamjenik provincijala karmelićana, te članice Vijeća HUVRP-a: s. Felicita Špehar, poglavarica sestara Presvetog Srca Isusova, s. Franciska Molnar, poglavarica Milosrdnih sestara Sv. Križa i s. Ružica Barić, poglavarica Franjevki od bezgrješnog začeća iz Dubrovnika. Susretu je nazočila i tajnica HUVRP-a i HKVRP-a s. Anita Strujić, službenica milosrđa.

Pozdravljajući sudionike skupa predsjednica HUVRP-a s. M. Maria-Ana Kustura ustvrdila je da je cilj susreta zbližavanje i međusobno obogaćivanje radi kvalitetnijeg služenja Crkvi. “Hrvatsko nacionalno biće”, naglasila je s. Maria-Ana, “još uvijek nosi duboke rane izazvane nedavnim ratom što uvjetuje cjelokupni društveni i ekonomski život”, da “velika navala novih izazova stvara pometnju u pravilnim izborima i životnim usmjerenjima”, te da “težini situacije uvelike doprinosi negativna uloga svih vrsta svjetovnih medija.” “Naša mjesna Crkva, u njoj i redovništvo, traži načine kako što prikladnije odgovoriti potrebama vremena u kojem živimo. Živimo u novome društvu u kojemu se kao redovnici ponekad teško snalazimo. Redovnicama je u komunizmu bilo zabranjeno javno istupati kao redovnicama; u komunizmu je naš posao bio sveden na župnu zajednicu; sada dolazi novo vrijeme, vrijeme ‘otvorenih vrata’ u kojemu se možemo i trebamo uključiti u društvo. S druge strane, smatram da za to nemamo dosta spremnih članova”, istaknula je s. Maria-Ana.

Kao očit problem redovništva istaknula je činjenicu da su mladi koji dolaze u zajednice često iz obitelji koje su ih jako malo, ili nikako, podučile o vjeri. Od njih se, po dolasku u zajednicu, zahtijeva velik iskorak kako bi se prilagodili. Takav iskorak je njima teško napraviti. “Onda smo mi, stariji, često spremni odustajati od nekih naših vrjednota kako bismo se njima prilagodili, no nisam sigurna da je to uvijek dobro – ni za njih ni za nas. Našemu redovništvu malo nedostaje žara za onim što želimo svjedočiti. Imam osjećaj da smo se umorili. To su naši nutarnji izazovi”, istaknula je s. Maria-Ana.

S druge strane osjeća se nagli ulazak sekularizacije u sve pore društva. Iskustava pokazuju da je to pojava koja se osjeća čak i u mentalitetu naših samostana protiv čega je teško boriti se jer nema dovoljno argumenata ni dobrih načina. Nadalje, živimo u vremenu kada je na udaru Crkva i sve što je povezano s njom – ne samo u medijima nego i među pukom koji ponekad proziva crkvenu zajednicu poistovjećujući ju s “određenim slučajevima”. Ovo novo vrijeme traži novu zrelost i novu nutarnju slobodu.

“Duboko vjerujem da Bog od svakog redovnika i redovnice očekuje da ulože sve snage i sposobnosti u širenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Ako smo toga svjesni, ne će nam nedostajati perspektive u današnjem svijetu koji gubi vjeru i istodobno je željan Boga”, kazala je s. Maria-Ana. S. Franciska Molnar naglasila je da u krizi postoji izazov: “U krizi su ljudi žedni. Tu sada na potezu trebamo biti mi, redovnice i redovnici, s onim što možemo dati – nadu Isusa Krista.

S. Kustura je zatim predstavila povijest i rada HUVRP-a i HKVRP-a koji su utemeljeni prije četrdeset i dvije godine. Unija viših redovničkih poglavarica dobila je odobrenje Svete Stolice 5. travnja 1968. godine, a Vijeću viših redovničkih poglavara privremeni je statut odobren četrdeset dana kasnije, 15. svibnja 1968. godine. U samostalnoj Hrvatskoj statuti Hrvatske Unije i Konferencije odobreni su u Rimu 12. rujna 1994., a zadnji statuti obnovljeni su 2002. godine. Nakon što je nazočnima predstavila tijela uprave Konferencije i Unije, s. Maria-Ana je ukratko opisala projekte koje te udruge organiziraju.

U Hrvatskoj su 24 muške družbe/zajednice članovi HKVRP-a dok je 39 ženskih članica HUVRP-a. Na području Hrvatske nalaze se 17 ženskih klauzurnih samostana i 4 muška monaška samostana. Podatci iz 2009. godine pokazuju da u Hrvatskoj ima 3391 redovnica i 1045 redovnika.

S obzirom na njihov apostolat, istaknuto je da su mnoge kongregacije imale razrađen rad s djecom i mladima, no s obzirom da im je u komunizmu javni rad bio zabranjen, većina apostolata svela se na djelovanje u župama. Danas su sva područja djelovanja otvorena, ali je potreban stručni kadar koji redovničke zajednice nemaju dovoljno. Hrvatski predstavnici ukazali su i na probleme poput sve većeg broja starijih sestara u zajednicama, manjka novih zvanja, nesnalaženja u novom društvu, na ulogu medija, napose interneta u životu redovničkih zajednica. O. Antonio Mario Čirko ustvrdio je da internet već sada ima značajnu ulogu. Nije rijedak slučaj da se kandidati sa zajednicom najprije upoznaju preko internetskih stranica.

Predstavljanjem izaslanstava, njihova rada i redovništva iz drugih sredina prikazana je raskošna raznolikost družbi i zajednica, nadasve veliko bogatstvo karizmi, ukazano je na specifične probleme određenih sredina, ali i na zajedničke probleme svih zajednica. Pored krize zvanja (koja je u nekim sredinama veća ili manja, ali još uvijek daleko umjerenija od krize zvanja u zapadnim zemljama) između ostalog se raspravljalo i o problemima i izazovima, o odnosu prema vlastima, Crkvi i lokalnom stanovništvu. Iskustva i nastojanja redovnika i redovnica pokazala su i posvjedočila jedinstvo Crkve na tragu kojeg je upriličen i ovaj susret, prvi u regiji.

Predstavljajući redovništvo u Srbiji, p. Vinko Maslać je istaknuo da u Srbiji nema institucionalne konferencije redovnika i redovnica, ali pri nadbiskupiji postoji Inicijalni odbor koji je upriličio već dva susreta. Inicijalni odbor je ove godine tiskao i prvi adresar redovničkih zajednica u Srbiji. Srbije je zemlja “natopljena krvlju mnogih mučenika među kojima i redovnici imaju velika udjela. U noj je rođen i odrastao jedan od careva koji je prije 17 stoljeća dao slobodu kršćanstvu; ovdje su se prelamale mnoge borbe za krst časni u kojima su aktivno sudjelovali upravo redovnici poput sv. Ivana Kapistrana. Kada je neman komunizma bezočno raščišćavala s Bogom, onda su na ove prostore došle mnoge redovnice i vršile svoju plodnu službu. Tu je uzraslo i sjeme blaženice Marije od Propetog Petković”, naglasio je p. Maslać. U Srbiji oci isusovci od početka 17 stoljeća pokreću školstvo. Posebnu draž daju oci vasilijani koji spajaju tužno razdvojeno kršćanstvo. “Duga je raznolika i bogata prisutnost redovnika i redovnica na tlu Srbije”, istaknuo je p. Maslać koji je na kraju zahvalio beogradskom nadbiskupu, koji je i sam član don Boskovih salezijanaca, na brizi naglasivši pritom da su “danas veliki izazovi za redovništvo i redovničko poslanje u Srbiji”.

U Srbiji djeluju: franjevci (Subotica, Bač, Novi Sad, Zemun, Beograd, Niš); bosonogi karmelićani (Sombor); isusovci (Beograd, Bečej i Niš); don Boskovi salezijanci (Mužlja i Beograd); vasilijani (Kula); misijska družba sv. Vinka Paulskog – lazaristi (Beograd) i Družba Božje riječi (Novi Sad).

Predstavljajući redovništvo u Makedoniji, s. Evrozija Stojanova kratko je prikazala povijest redovništva u toj regiji koja seže još u vrijeme vladavine Osmanlijskog Carstva. Kao misionari prvi su u Solun 1851. godine došli lazaristi, a zatim 1856. i u Bitolu gdje su odigrali značajnu ulogu na religioznom i kulturnom planu.

Nadomak Solunu otvorili su poznatu školu “Zejtenlik” iz koje su izašli prvi profesori i svećenici u jugoistočnom dijelu Makedonije. Jedan od tih lazarista je i o. Giuseppe Alloatti, utemeljitelj redovničke zajednice sestara euharistinki. U Makedoniji od 1910. do 1969.  djeluju i isusovci, a od 2003. ponovno na Ohridu obnavljaju župu. Isusovci djeluju daleko šire od same župe te materijalno pomažu preko JRS-a (Jesuit Refugee Service), održavaju veze s Pravoslavnom crkvom i općenito djeluju na ekumenskom polju – kroz razgovor i duhovne vježbe uvijek su na raspolaganju svojim župljanima, posebno djeci, mladima i bračnim parovima. No, na žalost, čini se da su u Makedoniji samo do jeseni ove godine. Naime, U ovom trenutku u Makedoniji od redovnika djeluju samo dva isusovca i jedan lazarist koji živi i radi u Bitoli kao duhovnik sestara usmiljenki.

Od ženskih redova u Makedoniji u Skopju su sve do 2004. djelovale sestre Sv. Križa; one su bile djelatne kao sakristanke i voditeljice župnoga zbora, kao medicinske sestre te su u biskupiji radile na župi. U Bitoli su do 2003. djelovale sestre Kćeri Božje ljubavi. Sestre usmiljenke (Milosrdnice svetoga Vinka Paulskoga) su u Bitoli od 1900. gdje su došle iz svoje francuske provincije. Djeluju do 1946 godine, a godinu dana poslije u Bitolu dolaze sestre istog reda iz slovenske provincije.

Danas su u Makedoniji od ženskih redova prisutne: usmiljenke, Misionarke ljubavi i sestre euharistinke. Sestre usmiljenke rade u bolnice u Bitoli i Skopju. Vjerne svojoj karizmi brinu o siromašnima i bolesnima. Misionarke ljubavi žive i rade u Skopju od 1978. i u duhu svoje karizme brinu o napuštenoj djeci, siromasima i bolesnicima. Sestre euharistinke posebno rade kao katehistice u pripremi djece za prvu svetu pričest, vode crkvene zborove te rade u bolnicama; sestre euharistinke jedina su redovnička zajednica koju su u Makedoniji, u Solunu, 1889. utemeljili o. Giuseppe Alloatti, misionar lazarist, i njegova rođena sestra Eurosia Alloatti (Marija Kristina od Isusa). Oni su 1916. prognani iz svog doma u Paljurci zajedno s djecom iz sirotišta. Bježali su najprije u Skopje i Bitolu, a potom u Bugarsku gdje također otvaraju sirotište. Otad je generalna kuća sestara euharistinki u Sofiji. Godine 1973. u Makedoniji je osnovana provincija koja okuplja oko 50 sestara. Redovnice i redovnici nisu okupljeni u institucionalnom obliku konferencije, no nastoje se upoznavati i družiti. Redovnice u Makedoniji imaju tri međukongregacijska redovita susreta godišnje koja svaki put organizira i vodi druga redovnička zajednica. Takav jedan susret održat će se 25. rujna u Skopju kada će se obilježiti 350 godina od smrti sv. Vinka i sestre Lujze de Marillac. “Na jednom od tih susreta i ja sam odabrana da kao izaslanica dođem ovdje u Dubrovnik kako bismo s vama podijelili ono što raduje redovnike i redovnice u Makedoniji. Iako nas ima malo, iskustvo zajedništva Crkve u Makedoniji je veliko”, naglasila je s. Evrozija.

U državi je najviše 10% katolika – oko 22 svećenika istočnog obreda i 5 zapadnog obreda. Dok istočnom obredu pristupa razmjerno dosta kandidata, zapadni obred ima samo jednog bogoslova.

“Katolička crkva u Makedoniji uživa veliko poštovanje među ljudima i vlastima i nema nikakvih posebnih problema s vlašću. Veliko poštovanje uživa Majka Terezija. Surađujemo s pravoslavcima i imamo dobre odnose premda se može reći da je ekumenizam u povojima. Pored toga možete čuti od ljudi da katolike nazivaju sektom, što je samo navika iz nekih starih vremena”, zaključila je s. Evrozija.

Predsjednica Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica BiH (KRPP) s. Ivanka Mihaljević izvijestila je o povijesti Konferencije koja je “još uvijek u nastajanju”. “Nastojimo biti otvoreni poticajima Duha. Uvjereni smo da redovnički poglavari i poglavarice osjećaju potrebe zajedništva i sestrinstva na koje ih pozivamo. To je zadaća konferencije da bi redovništvo bilo autentičnije. Ohrabrujuće je vidjeti koliko su redovnici i redovnice u BiH prisutni na socijalnom planu”, kazala je s. Ivanka zahvalivši na pomoći HUVRP-u i HKVRP-u koji redovito u sve svoje projekte uključuju redovnike i redovnice iz BiH.

Sestra Marina Piljić, dosadašnja predsjednica KRPP-a, istaknula je da se u krizi treba posvetiti obitelji. Nakon rata mnogo je mladih iselilo iz Bosne, a prisutan je sve veći broj konfesija i sekti. Ljudi ne poznaju svoju vjeru duboko i olako prihvaćaju drugo.

Sestra Ivanka je posvjedočila da kod izvornih bosanskih muslimana postoji tradicionalna simpatija i poštovanje prema redovnicima i redovnicama. Tu je činjenicu posvjedočilo i nedavno stradanje triju sestara SMI kada su izrazi sućuti dolazili s različitih strana.

Sestra Ivanka je napomenula da je Bosna rasadnik redovništva. Crkva bi bila siromašna bez redovnika i redovnica, a Crkva u Bosni posebno. Bosna sve naseli, sebe ne raseli, izrjeka je koja se može primijeniti i na redovničke zajednice. Bosna i Hercegovina iznjedrila je puno redovnika i redovnica na šire područje pa i na kontinente.

KVRPP BiH osnovan je 2000. godine kada su potvrđeni i statuti, a od 2009. godine djeluju uredi Konferencije koja organizira redovničke dane da bi se redovnici bolje upoznali i produbili zajedništvo. Također, obilježava se Dan posvećenog života te kroz stručne seminare promiče redovnički život.

KVRPP okuplja 24 redovničke zajednice od kojih šest ima provincijsko sjedište u BiH. Dvije su muške redovničke zajednice: franjevci Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije; četiri su ženske redovničke zajednice: Služavke Malog Isusa Sarajevske provincije, Školske sestre franjevke Mostarske i Sarajevske provincije, te Milosrdnice sv. Vinka Paulskog. Te zajednice su punopravni članovi i osnivači KVRP-a Bosne i Hercegovine. Sve ostale zajednice, njih 18, koje nemaju sjedište poglavara u BiH, imaju pridruženo članstvo. Pet je muških zajednica: isusovci, salezijanci, karmelićani, trapisti i dominikanci. Trinaest je ženskih: Kćeri Božje ljubavi, Kćeri milosrđa, Klanjateljice Krvi Kristove, Karmelićanke Srca Isusova, Franjevke Marijine misionarke, Franjevke od bezgrješnog začeća, Misionarke ljubavi, Marijine sestre, Službenice milosrđa, uršulinke, Služavke Malog Isusa Splitske provincije, te klauzurne klarise i karmelićanke. U 2010. godini evidentirano je 338 svećenika redovnika i 535 redovnica.

Otac Milan Kos, član Izvršnog odbora Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica Slovenije, predstavio je Konferenciju osnovanu 1993. godine. „Konferencija okuplja 12 muških i 12 ženskih kongregacija. Sedam muških i osam ženskih kongregacija ima svoje sjedište u Sloveniji s približno 300 redovnika i oko 500 redovnica. Prošle godine u Sloveniji je bilo oko 15 novakinja i novaka. Postoji nekoliko zajednica izvan KORUS-a, kao što su kartuzijanci, koji su jedini takav samostan u istočnoj Europi, te karmelićanke s dva samostana. Također postoji jedna mala ženska zajednica franjevačke karizme. Izvršni odbor (predsjednik i 6 članova) sastaje se deset puta godišnje kada se dogovaraju programi i djelovanja. Svake godine u rujnu se organizira redovnički dan, a jednom godišnje organizira se okupljanje u jednoj od biskupija. Redovito se organiziraju susreti s biskupima, zatim seminari i studijski dani za redovnike i redovnice. Rad KORUS-a nastojimo usmjeravati preko zajedničkih komisija: za duhovnost, za zvanja, za redovnički odgoj, za karitativno djelovanje te ekonomske komisije. Dva puta godišnje organizira se susrete za sve u novicijatu, za sve one koji rade u odgoju i u Caritasu. Osim u župama, veći broj redovnika i redovnica radi u odgoju, vrtićima, školama i bolnicama, prija 10 godina, sredstvima dobivenima denacionalizacijom, osnovan je međukongregacijski fond preko kojeg se pomaže oko 130 obitelji“, objasnio je u svom izlaganju p. Milan.

S. Mojca Šimenc je napomenula da su u Sloveniji redovnici i redovnice nedavno organizirali susret na kojemu su razgovarali o sličnoj temi. “Zaključci tog susreta mogu se i ovdje ponoviti. Devedesetih godina nakon pada komunizma redovnici i redovnice u Sloveniji doživjeli su razdoblje ponovnog procvata, poleta i kreativnosti, radosni što konačno mogu izaći izvan zidova sakristije. Crkvu se danas ponovno sve više marginalizira. Znali smo se boriti protiv komunizma, ali se ne znamo suočiti s pluralizmom, relativizmom i sekularizacijom. U cjelini gledano, čini se da smo izgubili snagu osjećaja Isusove prisutnosti te podlegli napastima: strahu od drugoga, negativizmu i cinizmu, nostalgiji i želji za povratkom na strukture iz prošlosti, želji da pronađemo krivca, osjećamo se žrtvom te želimo pronaći magičnu formulu koja će riješiti situaciju. Svjesni svega toga postavljamo si pitanje: što još u nama mora umrijeti da živimo u punini, kao slobodni redovnici i glasnici slobode”, rekla je s. Mojca Šimenc. Govoreći o perspektivama redovništva, ona je istaknula da redovnici i redovnice danas trebaju biti svjedoci Boga u sekulariziranom ozračju, trebaju kao zajednica svjedočiti u svijetu označenom individualizmom, svjedočiti u apostolskom poslanju sukladno karizmi kongregacije te živjeti nestrukturalne krijeposti: radost, milosrđe, solidarnost…

Govoreći o zvanjima sestra je istaknula da je kod nekih družbi zvanje prisutno, kod nekih ne. Mladi općenito ne poznaju posvećeni život, no u mladima uvijek postoji intuicija prema Bogu i duhovnim vrijednostima. Danas razlikujemo i susrećemo tri kategorije zvanja: jasna zvanja, oni koji dolaze u redovništvo s velikim problemima te oni koji u redovništvu žele riješiti svoju životnu situaciju. Istina je da će Bog uvijek u planu sa svakim čovjekom krenuti od njegove konkretne situacije, bio on mlad, star ili bolestan. To je, s druge strane, novi izazov za odgojitelje.

Predsjednik Konferencije redovničkih poglavara i poglavarica Albanije o. Giovanni Peragine istaknuo je da ne možemo razumjeti Crkvu i vjersku stvarnost u Albaniji ako ne poznajemo povijest zemlje, pogotovo zadnjih godina. Albanija je izišla iz komunizma prije 20 godina. Komunizam je u Albaniji ostavio velike i različite posljedice. U 50 godina u Albaniji je bio zabranjen svaki oblik religioznosti – i privatne i javne – što je provođeno različitim represijama. Godine 1976. Albanija je proglašena ateističkom državom u kojoj je zabranjen svaki oblik vjerskoga očitovanja, crkve su ili zatvorene ili prenamijenjene, a svećenici zatvoreni ili poslani na prisilan rad. Mnogi su ubijeni. Albanija ima iskustvo potpunog ateizama. Kao za katolike isto vrijedi i za pravoslavce i za muslimane. No Katolička je crkva bila najviše ranjena jer je nosila kulturu zemlje i imala najviše za izgubiti. Takvo stanje je trajalo do 1990./91. godine kada su došli prvi misionari koji su se odazvali Papinu apelu. “Možemo zamisliti što su našli u Albaniji: duhovno, vjersko, socijalno, ljudsko siromaštvo. Djelovanje te misionarske Crkve od početka je u Albaniji bilo okrenuto prema svim tim siromaštvima. Nije bilo infrastrukture pa smo pomagali, nije bilo duhovnosti pa smo evangelizirali, nije bilo ljudskosti pa smo odgajali. Ljudi su u diktaturi bili ispražnjeni od ljudskosti. To su još uvijek naši izazovi u Albaniji. Iako je prošlo 20 godina, još uvijek nije vraćeno izgubljeno”, istaknuo je o. Giovanni.

Redovnici su u Albaniji prisutni u župama, školama, vrtićima i ambulantama u svim dijelovima zemlje. Premda djeluje oko 40 kongregacija, no one su male članstvom, a samo franjevci imaju svoju provinciju. “Svi drugi su u Albaniji bez poglavara. Svi smo i izaslanici i poglavari zajedno. Unatoč svemu idemo naprijed. Mi kao Konferencija ne možemo puno učiniti pa se često međusobno ohrabrujemo”, našalio se o. Giovanni dodavši da unatoč svim poteškoćama postoji jedna živahnost u Albanskoj crkvi. U Albaniji ima oko 400 redovnika od čega su znatno brojnije redovnice. Redovnička se aktivnost očituje u različitim sektorima iako ponekad izostaje biskupova potpora. Naime, situacija s biskupima u Albaniji je posebna: u državi ima šest biskupija, no ti biskupi često nemaju svoga klera pa se prema nama odnose kao da smo dijecezanski kler. Oko 90 % svećenika su redovnici. Prvi svećenici Albanci zaređeni su 2000. U deset godina zaređeno je oko 30 svećenika Albanaca – pola od toga su redovnici. U Tiranskoj biskupiji postoje samo tri dijecezanska svećenika. Ima biskupija u kojoj nema nijednog albanskog dijecezanskog svećenika. Ni biskupi nisu Albanci, neki od njih samo imaju daleko albansko podrijetlo. Uporno se radi na formaciji redovnika, a dva se puta godišnje organiziraju susreti redovnika i redovnica. Jako je malo muških zvanja, dok su zvanja za redovnice u porastu. Budući da Albanija ima najviše muslimana, 15% pravoslavaca i svega 10% katolika, u različitim se područjima radi i s muslimanima. Albanski su muslimani drugačiji od muslimana iz susjednih zemalja. Religiozna pripadnost određenoj skupini je velik problem, pogotovo za muslimane. Oni često dolaze na vjeronauk, u crkvu, idu u katoličke škole, no svejedno su još uvijek muslimani jer pripadaju toj skupini. Nema individualnog osjećaja religioznosti. To isto vrijedi donekle i za druge vjere jer je vjera obiteljska stvar. Mnogi se muslimani obrate na katoličanstvo. To su ljudi koji iznose iskrena svjedočanstva obraćenja. Najjednostavnija obraćenja su obraćenja žena koje se udaju za katolike i postaju dio katoličke zajednice. Takvih slučajeva ima dosta, pogotovo u selima. Teško je govoriti o Albaniji jer je raznolika. Pogotovo se razlikuju jug i sjever zemlje. Na jugu nije teško biti stranac i moguće je raditi s državnim školama. Na sjeveru bi to bio problem. Više obraćenja je na jugu.

Otac Carmelo Prestipino u svom je govoru naglasio da su mladi velik izazov. Često ti mladi nakon 18 godine izmaknu našem odgoju jer mnogi odsele, najčešće izvan Albanije, pa se na neki način uvijek počinje ispočetka. Također, izazov je i specifičnost redovničkog života. Odnos s biskupima utječe na bit našeg redovničkog života jer biskupi sve redovničke kandidate drže jednakima, ne razlikuju karizmatski identitet. Karizmatskim identitetom smo korisniji na društvenom planu, no često nailazimo na šutnju.

Poseban su izazov sestre jer kada nema svećenika, one formiraju život župe. Ponekada su i po nekoliko mjeseci bez svećenika i svete mise. No, prisutnost redovnica u Albaniji je vrlo važna. Ono što one mogu napraviti, ne može nitko drugi. Sestre su često u malim mjestima jedino središte i nositelji inicijativa.

Izazov je, nadalje, kako tradicionalne katolike povezati s novim katolicima. Tradicionalni katolici su za komunizma bili čvrsti, a sada se susreću s novim katolicima koji su nedavno bili nevjernici, možda muslimani, i njihovi progonitelji. Naša uloga je nadići tu kulturnu, vjersku i jezičnu barijeru.

Izazov je i svjedočanstvo Majke Terezije koje ne koristimo dovoljno. Država slavi Majku Terezu kao nacionalnu junakinju, no često to zaobilazi Crkvu. Postoji ponos, ali ne i pobožnost. Država ne prezentira Majku Tereziju kao crkvenu i vjersku vrijednost – slave ju kao humanistkinju. No i to je prilika, i to velika, ali ju Crkva slabo koristi. 

Albanija je još uvijek misionarska zemlja, ali zadnjih se godina smanjuje broj misionara. Oni koji su davno došli su ili ostarjeli ili bolesni, a novi dolaze u manjem broju. Muške i ženske kongregacije pozvane su u Albaniju uspostaviti svoju zajednicu.

Predsjednica Konferencije redovnica Poljske s. Danuta Wrobel govorila je o redovništvu u Poljskoj te istaknula da su njihova iskustva slična. Kao članica Vijeća, s. Danuta je predstavila rad UCESM-a, europske unije 39 nacionalnih konferencija koje se sastaju svake dvije godine na generalnoj skupštini u jednoj od zemalja članica. Prije desetak godina generalna se skupština održavala u Dubrovniku, a sljedeća je u Lourdesu. Tajništvo UCESM-a je u Bruxellesu gdje boravi tajnica te nekoliko pomoćnika – uprava UCESM-a ima predsjednika i 4 savjetnika, sastanci se upriličuju dva do tri puta godišnje u različitim zemljama Europe:  ove godine je to bila Rumunjska, a u listopadu je sastanak u Litvi. Male službenice bezgrješne Djevice s oko 800 sljedbenica čine internacionalnu kongregaciju i djeluju u SAD-u, Poljskoj, Francuskoj, Bjelorusiji i Latviji.
S. Jolanta Olech, tajnica Poljske konferencije redovničkih poglavara i poglavarica te savjetnica pri Kongregaciji za institute posvećenog života i družbe apostolskog života, istaknula je da su redovnici i redovnice u Europi pod utjecajem političke i socijalne globalizacije koja utječe na odnose između Crkve i države. Politika liberalnih država želi crkvu ponovo vratiti u sakristije, a masovni mediji, kao veliki učitelj, govore mladima da je vjera isključivo osobna stvar. Mediji se trude prikazati Crkvu podijeljenom i ispolitiziranom. Takav teror medija utječe i na redovnike i redovnice. Ljudi upijaju takve informacije.

Posljednjih 10 godina komunizma u Poljskoj je bilo vrijeme svojevrsnog razvoja Crkve na način da se “krivudavim putovima išlo pravo”. Javno se nije moglo djelovati, no put se ipak nalazio. U drugoj polovici 70-ih godina dogodio se “bum” zvanja. Nakon 1989. uložen je velik napor da bi se obnovila nazočnost redovništva u društvu i prema svojim karizmama jer su za komunizma svi radili isto s obzirom da nije bilo drugog načina. Tada su, primjerice, obnovljene stotine škola, uspostavljena je suradnja s laicima, bez kojih se ne može, te se općenito izišlo iz sakristije.

U Poljskoj ima oko 23 tisuće redovnica: 150 je kongregacija članova Konferencije i oko 50 kongregacija koje nisu članovi, tj. koje čine manje skupine. U postkomunističkom razdoblju u Poljsku su došle mnoge nove kongregacije, od Japana do Meksika. Muška konferencija ima oko 12 tisuća članova u 70 kongregacija. Klauzurnih redovnica je 75 različitih kuća s 1500 redovnica. Dosta je i sekularnih instituta, njih oko 30.

Prisutne probleme nastojimo rješavati zajedno preko Konferencije. Nastojimo da se jedanput godišnje sastanu članovi Vijeća. Godišnje imamo i simpozij o aktualnoj temi na kojemu sudjeluju eksperti, laici.

Nakon porasta zvanja 70-ih godina, sada je taj proces u opadanju. Manjak zvanja je i kod dijecezanskih svećenika koji su također za komunizma imali puno više zvanja. No, stanje još nije poražavajuće. Opadanje broja zvanja kod redovnika je donekle umjerenije. Od 2000. – 2008. upola se smanjio novicijat. Razlozi su različiti. “Uvjereni smo da Bog i danas zove kao i što je uvijek zvao. Za to moramo biti otvoreni. U buci današnjeg svijeta ne čujemo poziv dok su naše generacije, a ja sam redovnica 40 godina, u obiteljima bile pripremane da čuju takav glas. Danas se ozbiljno pitam želi li Bog ova naša djela. Možda nas želi negdje drugdje? Brinemo se da su nam kuće bolje i ljepše, brinemo za bolji automobil, tobože ‘iz pastoralnih razloga’. Gdje je granica? Sigurno je da ne možemo kao prije 100 godina sve dijeliti. No, gdje je granica?” zapitala se s. Jolanta.

Starenje je također problem u kongregacijama, zatim sekularizacija, osobito ona u glavama, koja je ušla veoma duboko u naše zajednice. Nije riječ samo o mladima koji su došli u samostan oblikovani sekularnim društvom nego i o srednjim generacijama koje su već u samostanu.

Problem je i ovisnost o televiziji koja je danas zamijenjena ovisnošću o internetu. Često su to kao male kapele. Pitanje je kako odgajati za uporabu interneta. Postoji također ovisnost o alkoholu i uzimanju lijekova. To je veliki problem koji ulazi u formaciju, ali i razlikovanje poziva. Takva formacija završava “smrću”. Također, karijera redovnice nije prepoznatljiva i jasna kao karijera svećenika. No, i to se počinje mijenjati.

Zaključujući diskusiju, s. Maria-Ana je kazala: “Duh Božji nas je nadahnuo i okupio. Možda sada i ne znamo što točno od nas traži, no vjerujemo da je s nama.”

Sudionici su iskazali veliku korist i potrebu za ovakvim susretima zahvaljujući UCESM-u na inicijativi, HUVRP-u i HKVRP-u na otvorenosti, pomoći i organizaciji ovog povijesnog susreta redovnika i redovnica jugoistočne europske regije. Predloženo je na kraju da se u budućnosti odredi jedan dan u kalendaru kao dan molitve za redovništvo u regiji te da se ubuduće i mjesne konferencije međusobno pozivaju na plenume, seminare i duhovne vježbe.

Za vrijeme susreta redovnice i redovnici su se okupljali u molitvi. Svete mise su slavljene u jutarnjim satima. Zadnjeg dana boravka za obilaska Dubrovnika upriličeni su posjeti dubrovačkoj katedrali, crkvi sv. Vlahe, franjevačkom i dominikanskom samostanu te samostan sestara Franjevki od bezgrješnog začeća na Dančama te Srđ s muzejom Domovinskog rata. Sveta misa slavljena je u dvorani hotela, a predslavio ju je o. Giovanni Peragine koji se u homiliji osvrnuo na čitanje evanđelja zaključivši: “Kao što Isus poziva u današnjem čitanju bolesnika riječima - Stani na sredinu! - i mi smo pozvani (u)stati kako bismo prihvatili Isusa. Ustati znači promijeniti se, obratiti i vratiti Ocu. Ustati znači osvijestiti da smo na krivu mjestu. Čovjek usahle ruke je bio odbačenik. Isus ga ponovo vrača u središte, vrača mu poštovanje i dostojanstvo. Naše redovničke zajednice mogu vratiti svoju proročku ulogu samo ako stave čovjeka u centar. Potrebno je biti tu za druge. Imati suosjećanje poput Isusa koji poziva - Ispruži ruku! To je poziv da se oslobodimo predrasuda i shema. Bolesnik je bio rob mišljenja farizeja i javnih predrasuda. Isus nas poziva da se očistimo od staroga kvasca kao bismo prihvatili novo, novi život i duh.”

Tajništvo HUVRP-a i HKVRP-a