Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Medijska polemika o Jasenovcu - službeno priopćenje HUVRP-a i HKVRP-a

Srijeda, 02. 04. 2008.

U svezi s nekim izjavama izgovorenim ovih dana u Jasenovcu te u svezi s još uvijek bolnim pitanjem ratnih žrtava za vrijeme i poratnih žrtava nakon II. svjetskoga rata na nekadašnjim ili sadašnjim hrvatskim državnim prostorima, a posebno u svezi s prozivanjima i optužbama Crkve u povijesnom ili aktualnom smislu, osjećamo se kao naročit dio Crkve koja subzistira na tim prostorima. Svakom vjerniku, a posebno svakom redovniku i redovnici, na srcu su i bole ga sve žrtve i sve nepravde koje su se dogodile u bližoj povijesti ili se i danas događaju bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, na poziciju ili stranu na kojoj se, najčešće ne posve slobodno ili nimalo slobodno, tko našao u povijesnim vrtlozima. S tim u svezi moramo podsjetiti da je stajalište Crkve bilo i jest da sve žrtve zaslužuju pijetet, a odgovorni počinitelji zločina osudu. Takvu osudu zaslužuju i doktrine i ideologije, politički pokreti i totalitarni režimi koji su prouzročili stradanja nedužnih, koji su građane i cijele narode izložile nasilju ili genocidu, teroru ili osveti.

Mračno doba fašizma doživjelo je svoju povijesnu i pravnu osudu. No, mračno doba ideološkog i praktičkog komunizma, jugoslavenske hegemonije i promicanja velikosrpskih interesa i laži takvu osudu u Hrvatskoj doživjelo nije, ako je suditi po izjavama nekih današnjih govornika mržnje. I to unatoč svim rezolucijama Vijeća Europe i svim humanističkim dometima suvremene uljudbe.

U doba postojanja II. Jugoslavije postojala je, uz ostalo, i diskriminacija žrtava i manipuliranje brojem i okolnostima žrtava i zločina. Uskraćivano je pravo na povijesnu istinu i pravdu, a žrtve, tada uglavnom mrtvi, iskorištavane su desetljećima za ispiranje mozga živima i njegovanje mita o magnum crimen - o kolektivnoj krivnji pretežitog dijela hrvatskoga naroda i pretežitog dijela Katoličke crkve u tom narodu, i izvan njega, sve do Vatikana. U tu svrhu služilo je i bezočno uvećavanje stvarnih žrtava Jasenovca i drugih logora koji su postojali u ratno doba.

Zbog svega toga službeni predstavnici Katoličke crkve zazirali su i od odlaska u Jasenovac. Ne zato što bi nijekali ili prezirali žrtve toga logora ili što im ne bi željeli odati dužnu počast. Po toj logici takav bi onda bio i sam Tito koji nikada nije bio u Jasenovcu. Očito je najbolje znao i zašto. Jasenovac je, osim toga, postojao i nakon 8. svibnja 1945., samo što njime više nije upravljalo “U”, nego crvena petokraka. No, ni žrtve Jasenovca nakon 8. svibnja 1945. nisu bile tretirane kao žrtve, nisu istražene, nego su prešućivane pa se, na žalost, prešućuju i danas.

U tom smislu prešućuju se i žrtve među katoličkim svećenicima, redovnicima i redovnicama, njih na stotine, da ne govorimo o desetcima i stotinama tisuća nedužnih civila: muškaraca, žena i djece koju su poubijali ili maltretirali jugoslavenski antifašisti kada su se dočepali vlasti, čak i za vrijeme borbe radi preuzimanja vlasti, a često i u suradnji s četnicima ili u dosluhu s fašistima. Žrtava nije bilo samo na Bleiburgu i na Križnom putu, nego širom tadašnje države, a kosti skupina i pojedinaca po Jazovkama, po jamama i vrtačama, po špiljama i fojbama samo su simboli tih, uglavnom povijesno neistraženih ili preslabo dokumentiranih stradanja.

O tim žrtvama aktualni predsjednik Republike ne dopušta nikomu govoriti, čak ni svomu kolegi talijanskom predsjedniku. Postoje, naime, i danas gadovi koji vrše segregaciju žrtava na podobne i nepodobne, na nedužne i zaslužene, koji bez suda i bez povijesne istrage nožem režu istinu, kao što režu sir, o tome tko zaslužuje, a tko ne zaslužuje sućut i pijetet ili kao što su njihovi “kameradi” ili bliski srodnici rezali po tijelima bespomoćnog naroda, a sada ovi za to još žele stvoriti i opravdanje. Ti gadovi ni danas ne žele priznati zločine jedne strane, a od nas očekuju da svaki dan osuđujemo zločine druge strane pa kada to ne činimo, nazivaju nas posljednjim utvrdama ustaštva.

Ne, gospodo ili drugovi, nismo mi utvrde ustaštva, niti smo to bili, ali nismo i ne želimo biti ni utvrde nekih drugih laži i prešućivanja, ni retroaktivnih manipulacija. O tomu je jedino riječ, a ne o tomu da bismo marili samo za Bleiburg, a ne i za Jasenovac, kao što su se neki komentatori požurili insinuirati Crkvi.

Opće je katoličko stajalište da je dijalog o svemu potreban, ali uz pretpostavku da se vodi u pravdi i istini. Kod nas u pogledu nepristrano istražene povijesti nisu, na žalost, ispunjene pretpostavke za istinu, a u pogledu procesuiranja zločina nisu ispunjene pretpostavke za pravdu. Nije li zaista čudno, nije li to doista naš ovodobni mysterium inquitatis, da se sudilo, a čak se i danas sudi, za zločine prije 8. svibnja 1945. i poslije 25. lipnja 1990., a nikomu se nije sudilo za zločine u 45-godišnjem razdoblju između toga? I ne samo da se ne sudi, nego se i ne tuži i ne istražuje! Čast iznimkama od kojih - koliko znamo - nijedna danas ne dolazi iz redova, često, na žalost, oholih u svojoj zaslijepljenosti i isključivosti, “antifašističkih” povjesničara, intelektualaca ili političara.

Smatramo da su zatajile mnoge ustanove: od saborskog povjerenstva za istraživanje žrtava poraća i državnih tijela nadležnih za dokumentiranje i istraživanje povijesnih činjenica, preko dotičnih razreda Hrvatske akademije, Instituta za svjetovnu i crkvenu povijest, Leksikografskog zavoda, pa sve do raznih zaklada, biskupijskih, župnih i redovničkih timova i projekata za prikupljanje, istraživanje i dokumentiranje arhivske građe i prikupljanje usmenih iskaza o prošlim događajima.

Hrvatska povijest XX. stoljeća nije napisana kao ni povijest Crkve na hrvatskim prostorima u tom stoljeću koje je već za nama! I ne samo da nije napisana, nego još nisu obavljene ni temeljne predradnje da bi ju se ikada moglo objektivno i u cijelosti osvijetliti. Postoje goleme sive zone u koje nitko ne dira ili u koje neki i ne daju dirnuti!

Uz takve pretpostavke razni “antifašisti” mogu manipulirati činjenicama i emocijama ljudi do mile volje i dokle požele, i svakog proljeća nekoga prozivati i optuživati. No, neka ne očekuju da ćemo im se mi u tome pridružiti.

Počast židovskim, srpskih, romskim, hrvatskim i drugim žrtvama Jasenovca i počast svim hrvatskim i ostalim žrtvama na svim drugim stranama odajemo u svojim molitvama, molimo se za njih u misama i spominjemo ih se u svojim srcima, pišemo o njima u člancima i knjigama, govorimo o njima u svome apostolatu, u propovijedima, na vjeronauku i tako redom. I nitko nema pravo prozivati nas i naređivati nam gdje bismo i kako to ubuduće imali činiti.

Kada se stvore pretpostavke koje smo iznijeli, bit ćemo mnogo spremniji to činiti i u Jasenovcu. Ali sigurno ne dotle dok neki tamošnji govornici ne priznaju, preziru ili vrijeđaju mnoge druge žrtve. Ne priznajemo paušalnu segregaciju žrtava. Ne smatramo to ni istinskim antifašizmom, još manje istinskim humanizmom, nego nečim tome posve oprječnim.