Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

“Mea culpa” zagrebačkih klarisa uz jubilarnu godinu

Petak, 22. 04. 2011.

Neposredno pred početak, jubilarne godine tijekom koje se slavi 800. obljetnica utemeljenja Reda siromašnih sestara sv. Klare, sestre klarise zagrebačkog samostana u Mikulićima javno su izrekle Mea culpa.
Mi, sestre ovoga samostana, kao zajednica, javno moliti oproštenje pred Bogom i pred Crkvom – to jest vama, našom braćom i sestrama, za sve naše manjkavosti, velike i male nevjernosti u onim velikim stvarima koje smo jednom javno, pred Bogom i pred Crkvom, obećale i zavjetovale.

Na to nas potiče primjer Svetog Oca Ivana Pavla II., skorašnjeg blaženika, koji je Crkvu uveo u novo tisućljeće upravo kroz vrata kajanja, preispitivanja vlastite povijesti i ispovijedi grijeha, kao put k obnovi i pomirbi. Poduprite nas svojom molitvom i bratskom ljubavi, da u duhu istinskoga pokajanja, poniznosti i čistoće srca uniđemo u slavlje za koje se pripremamo, ističe se na početku Mea culpa.

Molimo oproštenje što smo često išle radije širokim putem i kroz široka vrata; što nismo htjele biti zrno koje ima umrijeti da urodi plodom, nego smo radije bile zrno sakriveno u trnju i draču svojih sebičnosti, svojih sitničavosti, ograničenosti ili zrno koje je izabralo plitko tlo površnosti, osrednjosti, lagodnosti, izbjegavanja odgovornosti, služenja i požrtvovnosti; što nismo htjele izići kroz vrata svojih strahova i zatvorenosti, lažnih sigurnosti; što nismo dopuštale da nas Gospodin oblikuje i udahne svoj dah života, da se rodimo nanovo, odozgor; što nismo htjele uranjati u vazmeno otajstvo, koje je smrt radi života; što smo često tražile Živoga među mrtvima, zadovoljavajući se slavom svetaca i slavom našega Reda. Molimo oproštenje što se često povodimo za mišljenjem, sjajem i vrednotama ovoga svijeta; što dajemo prednost sporednim stvarima pred bitnima; što smo često bile ravnodušne na nepravde, na poteškoće, brige i rane ljudi koji žive izvan zidova naše klauzure; što smo svoju klauzuru često uzimale kao ispriku za vlastiti kukavičluk; što smo se često zatvarale u zidine samodostatnosti, zanemarujući široke horizonte čitave Crkve i naše Franjevačke obitelji; što smo često zatvarale vrata srca pred istinskim potrebama i problemima svakoga čovjeka; što naše strukture nisu uvijek rađale životom niti svjedočile vječne vrednote; što smo se često oslanjale na moć novca, ugleda, dobro ime; što smo često kupovale i prodavale površnu duhovnost i lažno kršćanstvo; što zidovi naše klauzure nisu uvijek bili prostor bratstva, susreta, kršćanske ljubavi, življenog evanđelja, radosti života, usredotočenosti na Boga i Božje stvari, mjesto zajedništva, praštanja i pomirenja; što naša vrata nisu uvijek bila svakome otvorena i naša ruka nije bila uvijek svakome rado pružena. Molimo oproštenje što smo često krivo poimale Kristovu, Franjinu i Klarinu misao; što nismo htjele ispraviti svoju misao i svoje putove; što nismo dopuštale da nas Duh rasvijetli i obnovi; što se nismo dale poučiti i voditi odozgo; što nismo čitale znakove vremena i milosne događaje; što smo toliko puta propustile i prezrele poziv Božjih ljudi, Crkve i naših poglavara; što nismo zaozbiljno uzimale Božju ljubav prema nama; što smo svoj poziv shvaćale uskogrudno; što smo u svoje ruke uzele ključ Klarine karizme, a da same nismo ušle niti dopustile drugima unići; što naš život nije bio uvijek providan, zavjeti življeni duboko i radosno; što smo često stavljale pravila, propise i običaje iznad Božjih zapovijedi i zapovijedi ljubavi; što naše oči nisu uvijek bile uprte u Gospodina; što darovano nam vrijeme nismo uvijek koristile na traženje Gospodina i poniranje u kontemplaciju; što naše uši nisu uvijek bile otvorene za slušanje Evanđelja i Božjega šapta; što naše usne nisu uvijek izgovarale riječ ljubavi i pohvale Bogu; što žednome svijetu nismo pružale nadu životom koji bi bio proročki, kaže se u izrečenoj Mea culpa. (ika)