Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

“Marijine sestre” na Trsatu

Ponedjeljak, 24. 10. 2011.

U sklopu redovnih tribina “Razgovora ugodnih” u Auli pape Ivana Pavla II. u Pastoralnom centru u svetištu Gospe Trsatske u Rijeci u ponedjeljak 24. listopada u povodu Misijske nedjelje predstavljen je dokumentarni film “Marijine sestre”.
Misijska nedjelja najbolji je dan za posvješćivanje važnosti pomaganja potrebitima u zemljama trećeg svijeta, gdje djeluje i priličan broj misionara i misionarki iz Hrvatske, istaknula je moderatorica tribine Marijana Medanić, upoznavši okupljene s okolnostima kada je papa Pavao VI. 24. listopada 1926. godine posvetio misijama i proglasio Misijsku nedjelju.

Priča o misionarkama u Beninu ispričana je kroz dokumentarni film “Marijine sestre”, u produkciji Hrvatske radiotelevizije i pod redateljskom palicom Maje Tokić. Sestre su u Beninu prisutne od godine 1988., dok je film nastao godine 2005. Družbu Marijinih sestara čudotvorne medaljice utemeljila je s. Leopoldina Brandis u Ljubljani 16. srpnja 1878., a od 1970. podijeljena je na dvije provincije: slovensku i hrvatsku. Njihovo poslanje prisutno je u raznim apostolatima, od posjećivanja bolesnike po kućama, rada u bolnicama, domovima umirovljenika, uključene su u župni pastoral…

Njihova prvotna karizma njege bolesnika po kućama izvrsno je zaživjela na afričkom tlu. Sestre ponekad satima pješače da bi došle u udaljena sela i bile na usluzi bolesnicima u njihovim siromašnim i skromnim kućama. Zajednica danas u Beninu ima sedamnaest sestara od kojih je trinaest domorotkinja. Osim malog sela Affamey, gdje su sestre započele svoj apostolat godine 1988., danas djeluju u još tri zajednice, rekle su u razgovoru za Radio Vatikan.

Promocija filma bila je prigoda da publiku s razlozima odlaska u misije upozna mlada profesorica iz Klasične gimnazije u Pazinu Majda Praiz, koja će svoj godišnji odmor iduće godine na ljeto provesti volontirajući u misiji u Tanzaniji. Za taj veliki korak u životu odlučila se tijekom svojih putovanja Afrikom gdje je vidjela siromaštvo i poželjela dati im ono najvrjednije – svoje vrijeme. Počela je s pripremama u Zagrebu u Udruzi “Kolajna” preko koje volontira s djecom s posebnim potrebama te je istaknula kako nije svjesna u što se upušta, ali da s nestrpljenjem čeka dan kada će krenuti. Ne boji se onoga što bi ju tamo moglo dočekati, nego osjećaja koji će vjerojatno biti jaki kada se bude morala vratiti u Hrvatsku. (ika)