Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Korizmena duhovna obnova za redovnice grada Zagreba

Subota, 21. 03. 2010.

U organizaciji Povjerenstva za trajni odgoj redovnica pri HUVRP u nedjelju, 21. ožujka 2010. u 15 sati u bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 33, održana je korizmena duhovna obnova za redovnice grada Zagreba, na temu: Zašto smo danas potrebne Crkvi i svijetu. Voditelj duhovne obnove vlč. Anton Tamarut, profesor dogmatske teologije na KBF-u govorio je velikom broju okupljenih redovnica o potrebi i važnosti redovničkog života danas postavivši na početku pitanje – što je to “više”, i što je to “posebno” i “drukčije” što redovnice unose u svoju službu i služenje, a što druge osobe u njihovom životnom i radnom okruženju teško i gotovo da ne mogu dati? 

To pitanje je u najužoj vezi s jednim drugim pitanjem, rekao je, a to je koliko redovnička zajednica u kojoj svaka sestra živi bitno određuje njen život i rad? “Samo temeljno i osnovno iskustvo zajedništva moje zajednice, mome osobnome životu i radu daje ono ‘više’, ‘posebno’ i ‘drukčije’ što drugi mogu prepoznati kao dar i blagoslov za njihov život, kao znak kojim se hrani njihova vjera, usavršava i jača njihova nada i ljubav”, istakao je predavač.

Karizma, koja je zajedničko dobro cijele zajednice, treba se ostvariti kao zborna pjesma milosrdne ljubavi, služenja malenima i ranjenima, te je možemo usporediti sa skladbom koja je pisana za orkestar, odnosno za zbor, a ne za solo muziciranje i pjevanje, naglasio je vlč. Antun.

Govoreći o važnosti redovničkih zavjeta istakao je kako ih treba živjeti u odnosu prema zajednici kojoj pripadamo, odnosno prema temeljnoj karizmi, daru Duha koji je zajednica baštinila od svoga utemeljitelja, te se po tom zajedničkom daru Duha u kojem imaju dijela svi članovi zajednice objavi i priopći ljubav koja svoj izvor ima u zajedništvu božanskih osoba.

Redovničke su zajednice darovane Crkvi, rekao je nadalje predavač, da svojim posebnim karizmama i zajedništvom u poslušnosti, čistoći i siromaštvu naviještaju i svjedoče slobodu djece Božje, da budu znak kraljevstva Božjega koje “nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome” (Rim 14, 17).

Na kraju svog izlaganja, vlč. Antun je rekao kako redovnici trebaju biti “sanjari”, oni koji “zaluđeni” Kristovom ljubavi sve vide drukčije od drugih, koji su s jedne strane tako jednostavni i stvarni, a s druge strane tako čudni i nadstvarni u svojoj jednostavnosti, miru i radosti.

Redovnici su danas kao i u doba svojih utemeljitelja pozvani poći prije svega tamo kamo nitko neće, raditi s onima s kojima drugi ne žele raditi, baviti se onim poslovima koji svi drugi izbjegavaju, jer su ili teški ili se neisplate, ili najčešći jedno i drugo. Upravo za takve društveno stigmatizirane, sebi prepuštene, zapuštene i zaboravljene pojedince i skupine Bog traži svoje “sanjare”, zaključio je vlč. Antun Tamarut.

Nakon duhovnog nagovora slijedilo je pokorničko bogoslužje kao priprava za sakrament pomirenja kojem su sestre bile u mogućnosti pristupiti.