Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Govor svetog oca Benedikta XVI. vrhovnim poglavarima i poglavaricama

Ponedjeljak, 22. 05. 2006.

Gospodine kardinale,
časna braćo u biskupstvu i svećeništvu,
draga braćo i sestre!

Velika mi je radost susresti se s vama, vrhovni poglavari i poglavarice, kao predstavnicima i onima koji nose odgovornost za posvećeni život. Sve vas srdačno pozdravljam. Bratskom ljubavlju posebno pozdravljam gospodina kardinala Franca Rodéa i zahvaljujem mu što je ovdje bio tumač i prenositelj vaših osjećaja zajedno s ostalim vašim predstavnicima. Pozdravljam tajnika i suradnike Kongregacije za institute posvećenog života i družbe apostolskog života i zahvaljujem tome uredu za služenje Crkvi na tako važnom području kao što je posvećeni život. U ovom času moje misli dopiru živom zahvalnošću do svih redovnika i redovnica, svih posvećenih i članova družbi apostolskog života koji u Crkvi i svijetu šire “bonus odor Christi” – Kristov miomiris (usp. 2 Kor 2, 15). Vas, vrhovne poglavare i poglavarice, molim, da prenesete moju poruku i posebnu brigu za one koji su u poteškoćama, za starije i bolesne, za one koji prolaze kroz trenutke krize i osamljenosti, za one koji trpe i osjećaju se izgubljenima, kao i mladićima i djevojkama, koji i danas kucaju na vrata vaših kuća, gdje traže da se daruju Isusu
Kristu, u evanđeoskoj radikalnosti.

Želim da ovaj trenutak susreta i dubokog zajedništva s Papom bude svakom od vas ohrabrenje i utjeha u izvršavanju vaše službe koja je uvijek zahtjevna, a katkada i osporavana. Služenje upravljanja s autoritetom zahtijeva neprestanu nazočnost koja je kadra pokretati i predlagati, podsjećati na smisao postojanja posvećenog života, pomagati osobama koje su vam povjerene i uvijek novom vjernošću odgovarati na poziv Duha. Tu vašu zadaću često prati križ, a ponekad i osamljenost koja zahtijeva duboki smisao za odgovornost, velikodušnost koja ne poznaje skretanje s puta i neprestani zaborav samih sebe. Pozvani ste podržavati i voditi svoju braću i svoje sestre u ne baš lakom razdoblju obilježenom mnogostrukim varkama i zamkama. Posvećene osobe danas imaju zadaću biti svjedocima preobražavajuće Božje prisutnosti u ovom dezorijentiranom i zbunjenom svijetu, svijetu u kojem su nijanse zamijenile čiste i točno određene boje. Biti sposoban promatrati ovo naše vrijeme pogledom vjere znači biti sposoban gledati čovjeka, svijet i povijest u svjetlu Krista raspetoga i uskrsnuloga, jedine zvijezde koja je sposobna usmjeravati “čovjeka koji ide naprijed uvjetovan imanentističkim mentalitetom i tjesnacima tehnokratske logike”. (Enc. Vjera i razum, 15).

Posljednjih godina posvećeni je život ponovno sve više prožet evanđeoskim, crkvenim i apostolskim duhom. No, ipak ne možemo zanemariti da neki konkretni odabiri nisu svijetu pokazali autentično i oživljujuće lice Kristovo. Zapravo, sekularizirana kultura prodrla je u um i srce mnogobrojnih posvećenih koji ju shvaćaju kao oblik pristupa modernosti i kao način približavanja današnjem svijetu. Posljedica toga je da uz nedvojbeno velikodušan zanos, sposoban svjedočiti i potpuno se predati, posvećeni život danas poznaje zamke osrednjosti, prilagođavanje dobrostojećem društvu i potrošačkom mentalitetu. U evanđelju nas je Isus upozorio da postoje dva puta: jedan je uzak i vodi u život, a drugi je širok i vodi u propast (usp. Mt 7, 13 - 14). Prava alternativa jest i uvijek će biti: prihvatiti Boga živoga po poslušnom služenju u vjeri ili ga odbaciti. Prvi uvjet za nasljedovanje Krista jest, dakle, odricanje i udaljavanje od svega što nije On. Gospodin želi slobodne muževe i žene, bez navezanosti, sposobne napustiti sve da bi ga mogli slijediti i samo u Njemu naći svoje sve. Potrebno je hrabro određenje na osobnom i zajedničkom planu, određenje koje će unijeti novu stegu u život posvećenih osoba koje će moći ponovno otkriti sveobuhvatnu dimenziju nasljedovanja Krista.

Pripadati Gospodinu znači izgorjeti u Njegovoj žarkoj ljubavi, biti preobražen sjajem Njegove ljepote. Naša malenost je prinos Njemu kao žrtva ugodna mirisa da bi postala svjedočanstvo veličine Njegove prisutnosti u našem vremenu koje treba biti opojeno bogatstvom Njegove milosti. Pripadati Gospodinu poslanje je muževa i žena koji su izabrali slijediti Krista čistoga, siromašnog i poslušnog da bi svijet povjerovao i spasio se. Biti potpuno Kristovi i tako postati trajna ispovijest vjere nedvosmislen je navještaj istine koja oslobađa unatoč zavođenju lažnih idola koji zasljepljuju svijet. Biti Kristov znači uvijek u srcu podržavati živi plamen ljubavi, neprestano ga hraniti bogatstvom vjere i ne samo onda kada donosi unutarnju radost, već i onda kada je spojena s poteškoćama, duhovnom suhoćom, trpljenjem. Hrana duhovnog života je molitva, prisan razgovor posvećene duše s Božanskim Zaručnikom. Još bogatija hrana je svagdanje sudjelovanje u neizrecivoj tajni euharistije u kojoj je neprestano prisutan uskrsli Krist u stvarnosti svoga tijela.

Da bi posvećene osobe mogle potpuno pripadati Gospodinu, prihvaćaju način života u čistoći. Posvećeno djevičanstvo ne može se razumjeti logikom ovoga svijeta; ono je “najnerazumniji” kršćanski paradoks i nije svima dano razumjeti ga i živjeti (usp. Mt 19, 11 - 12). Živjeti čist život znači odreći se potrebe za upadnošću, prihvatiti uzdržljiv, skroman i čedan način života. Redovnici i redovnice pozvani su dokazati to i izborom svoje odjeće, jednostavne i skromne, koja mora biti znak siromaštva življenog u sjedinjenju s Onim koji je, iako bogat, postao siromašan da bi nas obogatio svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8, 9). Tako, i samo tako, može se bez zadrške slijediti raspetoga i siromašnog Krista uranjajući u Njegov misterij i kao svoj izbor usvajati Njegov izbor poniznosti, siromaštva i blagosti.

Posljednje plenarno zasjedanje Kongregacije za institute posvećenog života i družbe apostolskog života raspravljalo je o temi “Služba upravljanja s autoritetom”. Predragi vrhovni poglavari i poglavarice, to je prigoda za produbljenje razmišljanja o autoritetu i poslušnosti kako bi sve bilo više nadahnuto evanđeljem. Jaram onih koji su pozvani na vršenje delikatne zadaće poglavara ili poglavarice na svim razinama bit će utoliko lakši ukoliko posvećene osobe budu znale ponovno otkriti vrijednost zavjetovane poslušnosti kojoj je uzor Abrahamova poslušnost, kao našega oca u vjeri, a još više ona Kristova. Nužno je odreći se pretjerane svojevoljnosti i nestalne spontanosti te prihvatiti logiku križa.

I na završetku, posvećeni i posvećene pozvani su da budu u svijetu vjerodostojni i svijetli znak evanđelja i njegovih paradoksa, da se ne prilagođuju mentalitetu ovoga svijeta, nego da se neprestano preobražavaju i obnavljaju svoja nastojanja kako bi na taj način mogli spoznati volju Božju, ono što je dobro, Njemu milo, savršeno (usp. Rim 12, 2). Upravo je to moja želja, draga braćo i sestre, želja za koju zazivam majčinski zagovor Djevice Marije, nenadmašivog uzora svakoga posvećenog života. S tim osjećajima podjeljujem vam s ljubavlju apostolski blagoslov koji vrlo rado protežem na sve one koji su dio vaših brojnih duhovnih obitelji.