Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Govor a Benedikta XVI. na plenarnoj skupštini Kongregacije

Četvrtak, 20. 11. 2008.

Gospodo kardinali,
časna braćo biskupi i svećenici,
draga braćo i sestre!

Raduje me što se mogu susresti s vama prigodom plenarne skupštine Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koja slavi sto godina postojanja i djelovanja. Prošlo je naime jedno stoljeće od kada je moj časni prethodnik sveti Pio X. apostolskom konstitucijom Sapienti Consilio, od 29. lipnja 1908., vaš dikasterij proglasio autonomnim kao Congregatio negotiis religiosorum sodalium praeposita. Taj će se naziv kasnije u više navrata mijenjati. U spomen na taj događaj planirate za 22. studenoga kongres znakovitog imena “Stotinu godina u službi posvećenog života”; želim puni uspjeh toj hvalevrijednoj inicijativi.

Današnji je susret za mene vrlo zgodna prilika da pozdravim i zahvalim svima onima koji rade u vašemu dikasteriju. Pozdravljam u prvom redu pročelnika kardinala Franca Rodéa, kojem zahvaljujem također što je prenio osjećaje koji su zajednički svima vama. Pozdravljam i članove dikasterija, tajnika, podtajnike i ostale službenike koji, u različitim službama, stručno i znalački vrše svoju svakodnevnu službu kako bi “promicali i uređivali” odjelotvorivanje evanđeoskih savjeta u različitim oblicima posvećenog života, kao i aktivnosti družbi apostolskog života (usp. Ap. kons. “Pastor bonus”, br. 105). Posvećene osobe predstavljaju izabrani dio Božjeg naroda: podržavati ih i čuvati njihovu vjernost božanskom pozivu, predraga braćo i sestre, temeljni je zadatak koji vršite prema već dobro uhodanim oblicima zahvaljujući iskustvu stečenom tijekom ovih stotinu godina djelovanja. To služenje Kongregaciji još je bilo revnije u desetljećima nakon Drugoga vatikanskog koncila, u kojima su sve redovničke i svjetovne ustanove kao i družbe apostolskog života ulagale napor u obnovu, kako života tako i pravnih okvira i pravnih uredbi. Dok vam se, zato, pridružujem u zahvaljivanju Bogu, darovatelju svakog dobra, za dobre plodove koje je vaš dikasterij dao u ovim godinama, sa zahvalnošću se sjećam svih onih koji tu tijekom tih stotinu godina djelovanja ulagali svoje energije na korist posvećenih osoba.

Plenarna skupština vaše Kongregacije ove je godine usredotočila svoju pažnju na meni vrlo dragu temu: monaštvo, forma vitae koji se uvijek nadahnjivao na prvoj Crkvi, rođenoj na Duhove (usp. Dj 2,42-47; 4,32-35). Iz zaključaka vaših radova, usredotočenih osobito na ženski monaški život, mogu proizići smjernice korisne svim redovnicima i redovnicama koje „traže Boga“, ostvarujući taj svoj poziv za dobro čitave Crkve. Nedavno (usp. “Govor svijetu kulture”, Pariz, 12. rujna 2008.) sam također želio istaknuti uzornost monaškog života u povijesti, ističući kako je njegov cilj jednostavan i ujedno se usredotočuje na ono bitno: quaerere Deum, tražiti Boga, tražiti ga po Isusu Kristu koji ga je objavio (usp. Iv 1,18), tražiti ga upirući svoj pogled na nevidljive stvarnosti koje su vječne (usp. 2 Kor 4,18), iščekujući slavni pojavak Spasitelja (usp. Tit 2,13).

Christo omnino nihil praeponere (usp. RB 72,11; Augustin, Enarr. in Ps. 29,9; Ciprijan, Ad Fort 4). Taj izraz, koji Pravilo svetog Benedikta preuzima od ranije tradicije, dobro izražava dragocjeno blago monaškog života koji se sve do dana današnjeg prakticira kako na kršćanskom zapadu tako i na istoku. Žurno smo pozvani oblikovati monaški život tako da postane evanđeoski spomen Crkve i, kada se živi na autentičan način, „uzor kršćanskoga života“ (usp. Ivan Pavao II., “Orientale lumen” 9). Zbog apsolutnog primata koji je pridržan Kristu, samostani su pozvani biti mjesta u kojima se otvara prostor veličanju Božje slave, gdje se klanja Bogu i pjeva o otajstvenoj ali stvarnoj prisutnosti Boga u svijetu te nastoji živjeti nova zapovijed ljubavi i služiti jedni drugima, pripravljajući tako konačno “objavljenje sinova Božjih” (Rim 8,19). Kada redovnici žive evanđelje na radikalan način, kada oni koji se posvećuju potpuno kontemplativnom životu njeguju u dubini srca zaručnički odnos s Kristom, o čemu se opširno govori u naputku ove Kongregacije “Verbi sponsa” (13. svibnja 1999.), tada monaštvo može za sve oblike redovničkog života i posvećenja biti podsjetnik na ono što je bitno i što ima prvo mjesto u životu svakoga krštenika: tražiti Krista i ničemu ne davati prednost pred njegovom ljubavi.

Put koji je Bog pokazao za to traženje i za tu ljubav je sama Riječ, koja se u knjigama Svetoga pisma izobilno nuđa ljudima da o njoj razmišljaju. Želja za Bogom i ljubav prema njegovoj Riječi se zato uzajamno hrane i rađaju u monaškom životu neutaživu potrebu za “opus Dei, za stadium orationis i za lectio divina”, koja je slušanje Božje riječi, praćeno velikim glasovima tradicije otaca i svetaca, a zatim molitva koju ta Riječ usmjerava i na kojoj se oslanja. Nedavna redovna opća biskupska sinoda, održana u Rimu prošli mjesec na temu “Božja riječ u životu i poslanju Crkve”, ponavljajući poziv svim kršćanima da ukorijene svoj život u slušanju Božje riječi sadržane u Svetom pismu, pozvala je napose redovničke zajednice i sve zavjetovanje muškarce i žene da se svakodnevno hrane Božjom riječju, posebno uz pomoć “lectio divina” (usp. “Elenchus praepositionum” br. 4).

Draga braćo i sestre, oni koji ulaze u samostan ondje traže duhovnu oazu gdje će naučiti živjeti kao pravi Isusovi učenici u radosnom i ustrajnom bratskom zajedništvu, iskazujući gostoprimstvo također eventualnim gostima kao Kristu samom(usp. RB 53,1). To je svjedočanstvo koje Crkva traži od monaštva također u ovom našem dobu. Zazovimo Mariju, Gospodinovu Majku, “ženu osluškivanja”, kojoj nije bilo ništa preče od ljubavi Sina Božjeg kojega je rodila, da pomogne zajednici posvećenog života i osobito monaškim zajednicama da budu vjerne svome pozivu i poslanju. O, kada bi samostani uvijek bili oaze asketskog života, gdje se osjeća čar zaručničkog sjedinjenja s Kristom i gdje je opredjeljenje za Božju Apsolutnost obavijeno stalnim ozračjem tišine i kontemplacije. Dok za to jamčim svoju molitvu, od srca podjeljujem apostolski blagoslov svima vama koji sudjelujete na plenarnoj skupštini i svima onima koji su na službi u vašem dikasteriju kao i članovima raznih ustanovâ posvećenog života, osobito onima koji žive životom potpuno posvećenim kontemplaciji. Neka Gospodin izlije na sve obilje svojih utjeha!