Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

67. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca

Utorak, 07. 02. 2012.

U Širokom Brijegu u utorak 7. veljače misom zadušnicom obilježena 67. obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca, koje su partizani ubili 7. veljače 1945. Nevrijeme je spriječilo dolazak provincijala fra Ivana Sesara, pa je misu zadušnicu predvodio gvardijan fra Sretan Ćurčić uz vicepostulatora fra Miljenka Stojića i franjevce iz samostana kojima se pridružio fra Ljubo Čutura iz župe Kočerin.

Na početku je na ulazu u sklonište, mjestu ubojstva i spaljivanja dvanaest franjevaca, fra Miljenko pročitao ulomak iz knjige o Jobu koji kao da prenosi njihove misli u času smrti: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi!” Zajednička molitva za pokoj njihovih duša i onda dostojanstvena povorka krenuli su zatim prema crkvi i zastali na grobu u kojima se nalaze kosti 22 franjevca. Prigodni recital koji su izveli širokobriješki framaši vratio je spomen na 66 franjevaca. Od nekih su ostali samo ime i ponosno sjećanje. Za grobove njih 35 još se ne zna.
Misno slavlje svojim pjevanjem uzveličao je župni zbor sv. Cecilija, a misna čitanja i molitvu vjernika pročitali su članovi FRAMA-e.

Na početku mise fra Sretan je kazao: “Vjerujemo da su oni zacijelo zadobili Božje kraljevstvo, ali na poseban način molimo da ih Crkva uzdigne na čast oltara i proglasi blaženima i svetima. Fratri su zajedno sa svojim narodom prošli i propatili mnoge kalvarije. Mi moramo živjeti s tim. Ne zaboravimo što se dogodilo, ali praštajmo svima. Čovjek koji je oprostio jedino može biti slobodan čovjek. Čovjek koji ne prašta postaje samom žrtvom zločina. Na ovoj svetoj misi, moleći za svoje pokojne, molimo da nam Bog udijeli milost praštanja kako bi preko nas oprostio onima koji su našem narodu i nama nanijeli zlo, a isto tako da i nama oprosti svaki grijeh kojim smo uvrijedili Božju ljubav.”

Umjesto propovijedi fra Sretan je pročitao izvorni zapisnik razgovora koji su dr. fra Bonicije Rupčić i dr. fra Rufin Šilić vodili sa s. Emeranom Kozina 23. listopada 1945. u Mostaru radi rasvjetljavanja okolnosti ubojstva širokobrijeških fratara. Božja providnost htjela je da OZNA ne pronađe taj zapisnik u pretresu, mjesec dana poslije razgovora. S. Emerana (krsno ime Dragica) Kozina rođena je 1916. u Međugorju. Bila je u Širokom Brijegu na službi od rujna 1944. do 8. veljače 1945 kao kuharica u samostanskoj kuhinji.

Na kraju mise zadušnice vicepostulator fra Miljenko Stojić izdvojio je bitne naglaske iz rada Vicepostulature u protekloj godini, istaknuvši pronalaženje i ispitivanje još živućih svjedoka te je zahvalio crkvenom sudu što je uredno primao i ispitivao svjedoke. Pozvao je sve one koji nešto znaju o ubojstvu hercegovačkih franjevaca da to što prije dojave.

Zatim je istaknuo: “U svemu ovome nismo zaboravili ni posmrtne ostatke onih koje smo iskapali u različitim masovnim grobnicama. Prikupivši početni iznos novčanih sredstava, započeli smo s DNK analizom onih pobijenih u Knešpolju, među kojima je najmanje jedan franjevac. Bude li sve kako je dogovoreno, njihovo dostojno pokapanje trebalo bi biti krajem srpnja ovdje na Širokom Brijegu. U međuvremenu prikupljamo i drugi dio novčanih sredstava, kao i novčana sredstva za DNK analizu pobijenih u Ljubuškom, među kojima su najmanje dva franjevca.”

Vicepostulator je zahvalio svima koji pomažu Vicepostulaturi u radu (bratstvu na Širokom Brijegu, na čelu s gvardijanom fra Sretanom Ćurčićem, Provinciji, ali i svima koji su došli na obilježavanje 67. obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca).

Na kraju je gvardijan fra Sretan zahvalio svima koji su pridonijeli da se i ova obljetnica dostojno obilježi (franjevci i redovnice, čitači, framaši, trećari, mediji, čistači snijega te posebno zahvalio vicepostulatoru kojem je povjerena odgovorna dužnost) te na kraju istaknuo da je sveta dužnost fratara širokobriješkog samostana čuvati to mjesto, a vjerni Božji puk pozvao da i nadalje ne zaboravljaju svoje pobijene franjevce.

Iz svjedočenja s. Emerane

Sestro! Partizani pričaju na sva usta da su franjevci na Širokom Brijegu pucali na njih iz strojnica. Što vi kao očevidac mislite o tome?

Ja mogu svagdje i svakome reći, da nije nijedan, koji je bio sa mnom u samostanskom podrumu, a bili su svi osim fra Dobroslava, izvinite bio je stari fra Marko Barbarić bolestan i ležao je u svojoj sobi u samostanu. Ja mislim nije mogao pucati, kad se nije mogao ni ustati s kreveta. Kad je bio zdrav, jedva je držao kašiku u ruci.

Jesuli franjevci znali, da će partizani zauzeti Široki Brijeg? Ako su znali, zašto onda nisu bježali?

U zadnje vrijeme sigurno su znali i govorili da će partizani doćina Široki Brijeg, ali su govorili: “Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati”

Sestro,pripovjeda se, da su franjevci ispovijedali jedan drugoga i da su se uvečer svi pričestili, pošto su donijeli Svetootajstvo iz crkve. Što Vi znate o tom?

O pričešćivanju ne znam ništa, jer sam već u četiri sata bila odijeljena od njih. Dok sam bila s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se ja ispovjedila, ali stojeći, da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom dok smo još bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko.