Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

10. susret redovnica s kardinalom Josipom Bozanićem

Srijeda, 12. 03. 2008.

Deseti susret redovnica s kardinalom Josipom Bozanićem 12. ožujka 2008. na zagrebačkom Kaptolu započeo je u 16 sati molitvom večernje. Potom je predsjednica Unije s. Maria-Ana Kustura u ime svih članica HUVRP-a i svih redovnica grada Zagreba kardinalu uputila pozdravnu riječ. Na samom početku kardinal je redovnicama izrazio svoju zahvalnost odavši im počast zbog ustrajnosti na započetom putu zvanja i svjedočenja Isusa Krista. On je pritom istaknuo da je od izuzetne važnosti imati na umu da mi nismo ovdje zbog sebe, nego zato što je Netko drugi htio da budemo baš ovdje: Bog koji računa s nama. On je pokrenuo naš život u ovom smjeru i tek ćemo s onu stranu znati ispravno vrjednovanje nas samih, tj. Bog će nas vrjednovati. Potrebno je obnoviti svijest svoje pozvanosti i time predati veći dio odgovornosti Onome koji nas je tu htio i koji vodi našu stvar. Važno je prepustiti brigu Njemu!

Kardinal je svima nazočnima predstavio novu encikliku pape Benedikta XVI. Spe salvi koju je Papa predao Crkvi 30. studenoga 2007. To je treća u nizu Papinih enciklika koja progovara o nadi dok su prethodne dvije, “Deus est caritas i Sacramentum caritatis”, posvećene ljubavi.

U enciklici Spes salvi Papa ističe važnost nade i želi reći što je nada za kršćane i koji je odnos nade prema onome čemu se nadamo. Jesmo li već dionici onoga čemu se nadamo? Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo; vjera čovjeku daje da već posjeduje što nije u punini u stanju prihvatiti; vjera omogućava čovjeku ulazak u novi životni odnos prema onome čemu se nada. Kardinal je naveo primjer i opisao životni put redovnice iz Sudana. Također je progovorio o tzv. jakim trenutcima nade u koje spada mučeništvo kao svjedočanstvo nade. Mučeništvo “govori” da postoji nešto više za čovjeka te da je on u stanju dati život za ono u što vjeruje. Mučeništvo je znak nade; krv mučenika je sjeme kršćana. Isto tako, redovništvo je znak nade u svijetu te ono svjedoči o nečem što nadilazi. Redovnici su nositelji nade u današnjem svijetu u kojem se gubi nada. Važno je postaviti si pitanje: “Gdje ja kao redovnica trebam biti svjedok nade za današnjeg čovjeka?” Nada je u srži naše vjere; bez nje vjera pada. Uz krizu nade postoji i kriza vjere u vječni život. Kršćani dovoljno ne svjedoče o vjeri u vječni život te zbog toga i dolazi do takvih kriza. Jesmo li mi oni koji se očitujemo da smo usmjereni prema vječnom životu i gdje se to očituje? Život vječni i kršćanska nada u današnjem se svijetu pokušavaju zamijeniti drukčijom porukom i riječju – napredak, napredak pomoću znanja i prakse. No, to nije pravi put kojim čovjek treba ići jer samo napredak i znanje, prema ideologiji prošlog stoljeća, ne mogu čovjeku donijeti mir i spasenje; jednako kao i najnovija ideologija današnjice - konzumizam. Bez velike nade - Boga, ne mogu čovjeka zadovoljiti ni male nade. Kardinal je također progovorio i o mjestima gdje se nada uči i očituje. Na prvo mjesto kao školu i sredstvo nade on je postavio molitvu. Čovjek koji se utječe Bogu ima širu viziju života; čovjek koji moli on se i nada. Osim molitve kao sredstva za buđenje i podržavanje nade on je istaknuo rad, trpljenje i obnavljanje vjere u posljednje stvari. Rad, kojim čovjek svjesno pridonosi dobru, rad koji će biti pravi samo ako ga Bog blagoslovi. Nadalje, trpljenje kao mjesto škole za nadu; važno je nastojati ublažiti trpljenje, no kada ono dođe treba ga prihvatiti u vjeri i nadi suobličujući se Isusu koji je isto tako trpio. Mjesto škole za nadu je i posvješćivanje istine o posljednjim stvarima: smrt, sud, raj, pakao kao trenutci koji jačaju našu nadu. Nada i vjera nešto su što čovjeka mijenja iznutra, daje mu život.