Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara

Franjevci kapucini

Poglavar : fra Ivica Petanjak

Sv. Lepolda Mandića 41
10 040 Zagreb

Telefon: 01/ 2982-520

Faks: 01/ 2911-205

E-mail: provincijalat@kapucini.hr

Red Manje braće kapucina (lat. Ordo Fratrum Minorum Cappuccinorum, skraćeno OFMCap), nastao je reformom franjevačkog Reda 1525. g. kao treći samostalni ogranak prvog Reda sv. Franje Asiškog. Reformu ovog novog franjevačkog Reda odobrio je papa Klement VII. 1528. g., a vlastitog generalnog ministra (poglavara) Red dobiva 1619. g. za vrijeme pape Pavla V. Od tada im je bilo dopušteno provoditi isposnički život, nositi habit kestenjastosmeđe boje s dugom kukuljicom na leđima (po čemu su najvjerojatnije i dobili naziv – kapucini), a o boku cingul; nositi bradu te primati u Red klerike (one koji žele biti svećenici) i braću pomoćnike (one koji ne primaju sv. red, nego obavljaju mnoge druge službe važne za život i rad samostana).

Red Manje braće kapucina - franjevci kapucini

Do 1574. g. Red se razvijao samo unutar granica Italije jer je postojala papinska zabrana koja nije dopuštala njegovo širenje u druge zemlje. Tu je zabranu ipak 1574. g. ukinuo papa Grgur XIII. te su se nakon toga kao putujući propovjednici brzo proširili po Europi, a kao misionari dolaze i na druge kontinente.

Po čemu se braća kapucini osobito ističu?

Tijekom povijesti braća kapucini, u različitim razdobljima svoje povijesti, razvijaju raznoliki apostolat među različitim društvenim slojevima ljudi, a u Crkvi su se osobito istakli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora. Tako su oni, posebice u njemačkim zemljama, uz isusovce, glavni nositelji protureformacije. Kapucinsku apostolsko-pastoralnu djelatnost od samih početaka krasi propovijedanje (tako od 1743. g. kapucini vrše službu “papinskih propovjednika” unutar rimske kurije), blizina puku, zbog čega su prozvani “pučkim fratrima”, širenje raznih pobožnosti (najpoznatija je 40-satno klanjanje pred Presvetim), snažna misionarska djelatnost od samih početaka do danas, uvođenje u kontemplativnu ili mislenu molitvu…

U nekim povijesnim razdobljima neka naša braća su se na herojski način istakla i u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova i sl. Neki od njih su vodili i diplomatske misije po nalogu Rimske kurije (najpoznatiji su sv. Lovro Brindiški, fra Josip Leclerc od Tremblaya, fra Hijacint Kazalski, fra Valerijan Magno, ...), a neki su pratili i kršćansku vojsku na bojnim poljima (tu se osobito ističu bl. Marko iz Aviana i sv. Lovro Brindiški). Pored ovih zasluga značajna je uloga braće kapucina i na području znanosti kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste.

Kapucini u hrvatskim krajevima

U Hrvatsku su braća kapucini najprije došli u Rijeku, gdje 1610. g. grade samostan. U Zagreb na Gornji grad dolaze 1618., gdje djeluju do 1788. g. kada je samostan naredbom cara Josipa II. raspušten te predan vojsci za Austrijsko-turskog rata (1787-1791). U Varaždin dolaze 1699., u Osijek 1703., a u Karlobag 1710. g. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića († 1932) postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovim nastojanjem braća kapucini dolaze i u Split (1908.) i Dubrovnik (1913) gdje otvaraju svoje samostane.

Zaslugom bl. Alojzija Stepinca kapucini se 1941. g. ponovno vraćaju i u Zagreb, u Dubravu, gdje grade Crkvu i svoj samostan sv. Mihovila, arkanđela. Godine 1967. zajedničke kapucinska “Ilirska provincija”, koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, dijeli se na hrvatski odn. slovenski komesarijat (povjerenstvo). Generalni ministar Reda fra Pashal Rywalski hrvatski komesarijat 1974. g. proglašava samostalnom provincijom. Od tada pa do danas hrvatska provincija pod nebeskom zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića ima svoje sljedeće samostane u: Zagrebu (sv. Mihael i sv. Leopold), Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu, Splitu i Dubrovniku.

U duhu evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti i hrvatski kapucini djeluju među najširim i siromašnim slojevima stanovništva, kao i među nekršćanima, te su se isticali i ističu kao revni ispovjednici (sv. Leopold B. Mandić, prozvan “apostolom ispovjedaonice"), kao vrsni pučki propovjednici (fra Štefan Zagrebec), širitelji katoličkog tiska i marijanske pobožnosti (fra Bernardin Škrivanić), diplomati (fra Mihael Anđeo Božidarević), revnitelji za crkvenu glazbu (fra Anzelmo Canjuga, fra Zvonko Pšag…), vrsni teolozi i filozofi (fra Tomislav Šagi-Bunić, fra Hadrijan Borak, fra Zdenko Tomislav Tenšek, fra Bonaventura Zvonimir Šagi…)

U misijama su iz naših krajeva djelovali fra Rafael iz Novigrada († 1737) kao apostolski misionar u Moskvi, fra Angelik Bedenik († 1865.) kao biskup u Agri (Indija), fra Robert Antun Menini († 1916.) kao nadbiskup u Bugarskoj (Plovdiv), fra Karlo Rauch († 1939) u Turskoj…

U ovom pokoncilskom vremenu Red i Provincija ulažu puno napora na odgovore velikim potrebama novog tisućljeća te da budu evanđeoski kvasac i u Crkvi i u društva današnjega vremena. Pored toga, stalno nastoje raditi i na duhovnoj obnovi društva, aktivno se uključivati u evangelizacijska i re-evangelizacijska nastojanja Crkve, ali isto tako traže i način kako da ostanu vjerni svojoj franjevačko-kapucinskoj karizmi.

Kako netko može postati franjevac - kapucin?

Da bi netko postao članom Reda manje braće Kapucina, potrebno je da prođe određeni odgojno-obrazovni put. Prvi stupanj na tom putu jest Postulatura. U nju se primaju oni mladići koji su završili neku srednju školu ili fakultet, a moguće je da su i stariji ili su možda već zaposleni, a kod kojih se je javila želja za duhovnim pozivom, a koji može biti svećenički ili redovnički. Cilj jednoga takvoga pripremnog razdoblja, koje prethodi primanju u novicijat i oblačenju redovničkog odijela, jest da kandidat uvidi je li odluka koju je donio zrela i promišljena i može li i želi li biti kapucin te nastaviti s franjevačko-kapucinskim načinom života i rada te se pripremiti za ulazak u drugi odgojni proces, u novicijat. U novicijatu kandidat po prvi puta oblači redovničku halju te u jednom od samostana (kući novicijata) provodi godinu dana upoznavajući se sa franjevačko-kapucinskim načinom života i rada. Tijekom te godine novak može uvidjeti da li je to način života kakav on želi, odnosno braća redovnici sa svoje strane donose sud o tome da li je dotični novak prikladan za Red. Novicijat je kandidatu ujedno prigodno vrijeme za ponovnim preispitivanjem vlastitih namjera i traženja vlastitog poziva i duhovnosti; zatim preispitivanje spremnosti i sposobnosti za zajednički život, za vlastito predanje zajednici, za molitvu i razmatranje Božje riječi. Nakon završena novicijata kandidat najprije polaže privremene redovničke zavjete tijekom nekoliko godina (redovito četiri) da bi nakon toga položio svečane, doživotne zavjete po kojima se onda postaje punopravnim članom Reda i Provincije, a aktivnim i pasivnim pravom glasa.

Redovnički pripravnici koji žele biti i svećenici, nakon završenog novicijata i položenim prvih zavjeta, upisuju se na neki od teoloških studija. Po završetku petogodišnjeg studija, polaganja svečanih, doživotnih zavjeta i po polaganju biskupovih ruku biva se najprije zaređen za đakona, a nakon određenom vremena (redovito godinu dana) i za svećenika. Potom se kandidatu, od uprave Provincije, povjeravaju razne apostolsko-pastoralne i/ili redovničke službe.

Braća koja se tijekom postulature i novicijata nisu opredijelila, ne žele ili ne mogu postati đakoni i/ili svećenici mogu u našem Redu i Provinciji biti časna braća ili braća pomoćnici, i na taj način onda mogu ostvariti sebe i svoj život posveti Bogu, Crkvi i braći ljudima. Takvi se kandidati usmjeravaju, ovisno o sposobnostima i mogućnostima, prema nekom zanatu ili zanimanju koje će biti korisno za redovničku zajednicu i njezino poslanje u svijetu. I oni su jednako kapucini kao i oni koji se odluče za svećeništvo i teološku izobrazbu; i oni polažu zavjete jednake onima koji se spremaju da bi bili i svećenici. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer “s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka” (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.